Kao što je Burton bio jedini čovjek koji je javno od Charltona Hestona (doslovno) napravio majmuna, Shyamalan je jedini redatelj koji svaki puta svoju publiku vukao za nos (iako su nakon Šestog čula svi to i s nestrpljenjem očekivali), makar nakon svega ipak izgleda da to nije pravi razlog.

Shyamalan je redatelj s misijom, barem on tako misli i vjeruje. On je netko tko želi svijetu poručiti mnoge stvari, a odlučio je to činiti putem filmskog medija očigledno smatrajući da stajanje na pivskoj kašeti nasred nekog usputnog trga New Yorka neće ljude pretjerano niti privući niti uvjeriti. Poanta je u tome što su ti filmovi dirnuli u neke skrivene kutke ljudske duše i društva pa ih je trebalo okarakterizirati kao pretenciozne, neuvjerljive i pretjerane, jer nije dobro mutiti vodu, netko bi mogao ostati uvrijeđen.

Jedna mala digresija kako bih mogao objasniti Ženu iz vode iz perspektive Shyamalanovog rada i dosadašnje karijere:

-Šesto čulo nije film u kojem je šesto čulo sposobnost viđenja duhova mrtvih ljudi, već je riječ o sposobnosti empatije i oprosta.
-Nesalomljivi nije film o nadnaravnim sposobnostima superjunaka već o vječnoj potrazi za samim sobom tko kod bili.
-Znakovi nije film o invaziji zelenih vanzemaljaca za Zemlju, već o traganju za osobnom vjerom i metafora o razorenom obiteljskom životu.
-Zaselak nije film o čudovištima iz puritanske šume već o gulagu kulture i misli koji vlada svijetom tjerajući ga u propast gonjenu strahom od promjene.
-Žena iz vode nije film o nimfi koja pokušava otići kući...

Iskreno vjerujem da je Shymalan priču ovog filma osmislio pričaju priču za laku noć svojim kćerima, vjerojatno im na taj način pokušavajući kroz mit i legendu objasniti što pokušava činiti svojim radom, objasniti što ga muči i s kojim se sve demonima bori kako bi ostao vjeran sebi o svom pozivu.

Isto tako vjerujem da je zato i nastao ovaj film, jer Žena iz vode je Shyamalanov obračun sa svijetom, kritičarima, gledateljima i samim sobom. Uz to je i čitanka za razumijevanje njegovih filmova.

Kao što vidimo, Shyamalan voli poznate klišeje izokrenuti do neprepoznatljivosti samo zato da bi nam skrenuo pažnju na bitnije stvari, držeći nas istovremeno u uvjerenju da gledamo ono što mislimo da gledamo.

Ovo je film u kojem je u početku sve jasno, zna se tko je tko i tko što treba učiniti da bi se priča odrolala tamo gdje smo naučili očekivati. Ali kako film odmiče postajemo svjesni (kao i likovi u filmu) da ništa nije kako na prvi pogled izgleda, i tako se Shyamalan igra i sa likovima i sa nama objašnjavajući nam kako bi zapravo trebali gledati njegove filmove. Daje nam direktne upute stavljajući ih u usta svog smrtnog neprijatelja, filmskog kritičara, koji kroz cijeli film objašnjava kako bi film trebao izgledati, kako bi priča trebala teći, tko je tko i što će tko učiniti, ali eto, na njegovo nezadovoljstvo i naše zadovoljstvo, nije tako. Naravno, kritičar je jedini lik u filmu koji smrtno stradava, a Shyamalan se smije iza kamere, sretan jer je konačno maknuo glas cinizma iz svoje glave.

Žena iz vode je jedini njegov film koji izgleda kao da je snimljen kućnom kamerom, nema niti boje niti kadrove koji bi odavali ljepotu ili mističnost filmske umjetnosti približavajući tako ovu priču običnom čovjeku koji živi među običnim ljudima na običnom mjestu baš kao i njegovi likovi (ali ne odustaje od vizualnih klišeja i režijskih poteza govoreći da još uvijek trebamo vjerovati u vrijednosti kao takve – obratite pažnju na bazen u obliku srca, suptilne političke detalje koje vidimo na TV ekranima i svu tu količinu friknutih likova koji kao da su izašli iz bilo čijeg susjedstva). Tu su svi, mladi i stari, muško i žensko, različiti karakteri, čudni, obični, predvidljivi, začudni, baš onakvi kakvi jesmo i svi će u jednom trenutku shvatiti da ništa nije kako se čini i da u njima samima leži nešto za što su svi slutili kako postoji, ali su se bojali to isto pustiti van.

Naravno tu je i kineska pripovjedačica koja nas svako malo upućuje u priču, a mi gledamo priču u priči i živimo sve intenzivniji zaplet zajedno s likovima.

Shyamalana konstantno uspoređuju s Hitchcockom, ali dok je (gledajući priče) Hitchcock bio obični pamfletist (iako režijski mag), Shyamalan nije, on se gledateljima ne igra za svoj ćef i zabavu koja će puniti novinske članke, on zaista želi ispričati priču koja će postati nečija priča za laku noć. A to najbolje možemo vidjeti iz uloge koju si je ovaj puta dodijelio. Njegova do sada najveća, a kritičarima najbolnija uloga. Vi koji niste gledali ćete vidjeti, a vi koji jeste jasno vam je o čem pričam. I tu nam je jasno da je prihvatio svoju sudbinu i da putuje putem za koji vjeruje da je ispravan. Jednog će dana netko uvidjeti o čemu je pričao i to će promijeniti neke stvari. Ali ne još...

Žena iz vode je pravo malo remek djelo, prava mala osobna filmska čitanka koja nas može naučiti mnogo čemu, a možemo je gledati iz bezbrojnih vizura... Pa čak i kao Priču za laku noć... Ako takvo što još možemo.

P.S. [sic]