U filmu A. I. događa se upravo ovakva priča, a moralna pitanja kroz koja film hrabro kroči su zaista neizmjerna. Je li inteligencija sama po sebi dovoljna ili joj je potrebno nešto više? Što nas čini ljudima i koliko nešto umjetno može biti pravo? Tko odlučuje o prirodnoj životnosti, predmet proučavanja ili onaj koji ga proučava? Ako je nešto sposobno voljeti (bilo umjetno ili ne), je li potrebno uzvratiti istom ljubavlju? Gdje je u tome svemu Bog i je li ga uopće briga?

Naš glavni junak prototip je nove vrste mehaničkih ljudi koji je stvoren kako bi zamijenio djecu koja su nepovratno nestala ili za ljude koji ih ne smiju imati. David je umjetan, on nije živ, on je stroj prepun optičkih vlakana, mikroprocesora, elektromotora, ali on voli svoju majku. Njegova je inteligencija možda umjetna, ali njegova ljubav nije. I što se događa kada majka odluči da ne želi više imati surogat dijete. Tko je zakinut i tko je umjetan? Je li Davidova potraga za ljubavlju i njegova želja da bude "pravi" nešto što nam izgleda čudno, smiješno ili odbojno?

Spielberg u ovom filmu provocira svakog gledatelja čudnim, ali ne tako stranim emocijama i pitanjima. No to je samo početak. Davidova avantura ispričana u tri dijela i 140 minuta mnogo je više od toga. Prvi dio filma komorna je drama o razapetoj obitelji između njihovog pravog i umjetnog sina. Kada David biva izbačen iz kuće i otjeran od svoje majke rukom upravo te iste majke ulazimo u drugi dio filma i pratimo Davidovo preživljavanje u postapokaliptičnom svijetu gdje roboti nisu dobrodošli i gdje se proklinje dan kada su nastali. No njegova je potraga za svojom ljudskom inačicom nešto što je jače od svega. Ljubav pobjeđuje sve. On samo želi pronaći svoju Plavu Vilu kako bi mogao postati pravi dječak i na taj način ponovo zadobiti ljubav svoje majke. U ovoj mu potrazi pomaže Jigollo Joe, robot ljubavnik koji će uz Davida shvatiti da su usađeni programi ipak samo usađeni programi i da svako stvorenje (bilo ono umjetno ili ne) upravo dobra djela čine vrijednim življenja, ljubavi i posjedovanja duše. Nakon potrage i razočaranja u svijet jedino što Davidu ostaje jest vjera u svoju ljubav i želja za njenim ostvarenjem. Kako će mu se ova želja ispuniti pogledajte sami.

Suptilnost je najveća kvaliteta ovog filma, a ne njegovi fantastični specijalni efekti. Steven je konačno našao put do svoje Plave Vile, a nama je pokazala kako i bajke mogu biti provokativne, zastrašujuće i nadahnjujuće. Svaki život i svaka priča imaju svoj početak i kraj, bio on tužan ili sretan (u ovom slučaju kraj filma je i sretan i nesretan – kako za koga), ali iskrene stvari nikada ne mogu biti nesretne, koliko god “umjetne bile”.

Uživajte u ovom filmu polako. Ne žurite. Ne dozvolite da vas smetaju dječje stvari. Upravo u Davidovoj robotu igrački čuči odgovor na pitanje mogu li umjetna bića imati Anđele čuvare. Tko zapravo gleda odozgo ne gleda prema dolje već prema unutra. Ovo je priča o svima nama i o onome što nas možda zaista čeka u ovom ili onom obliku. Promatrajte glumu, likove, dajte im prostora, oni jednostavno vape za tim. Gledajte svaki kadar, u njima ćete naći svu ljepotu svijeta, ljudi i onoga što zovemo život. Pustite svojim emocijama da plešu zajedno s previranjima koja se događaju na ekranu. Nakon svega moći ćete reći kako ste proživjeli put umjetnog bića u umjetnom filmu, ali ste ostvarili najstvarnije emocije zato što ste gledali u sebe. Bajke, koliko god bile bajke, nisu samo za djecu. One nam govore o zaboravljenim i zanemarenim stvarima u nama samima. I upravo o ovome govori ovaj film. Priča od koje (zaista!) zastaje dah, srce i duša.

P. S. Za daljnje proučavanje “umjetne inteligencije”: posjetite web stranicu filma i porazgovarajte s pravom umjetnom inteligencijom. Ona se zove Alice i računalni je program koji može odgovarati na vaša pitanja. Provjerite koliko je zapravo umjetna. Pogledajte najbolji SF film svih vremena “2001.: Odiseja u svemiru” i pronađite spojnice s ovim filmom pa sve spojite u veliku sliku.

Ako želite malo dublje ući u vrlo hrabru ideju o kozmičkom čuvanju svih sjećanja i emocija pročitajte tetralogiju Dana Simmonsa “Hyperion”, “Pad Hyperiona”, “Endymion” i “Uspon Endymiona”. I nikada nemojte zaboraviti na sveprisutnu biblijsku simboliku u Spielbergovim i Kubrickovim filmovima.

Cirus Sokrat Čestica Decibel Uragan Delfin Tulipan.... Mislim dakle jesam, volim dakle bio sam.