Doslovno ovako trivijalno zvuči radnja ovog filma. Ali na našu veliku sreću, samo tako zvuči, jer da je projekt slučajno pao u ruke, recimo Michaela Baya, a ne Cuaróna, svijet bi bio uskraćen za još jedno genijalno celuloidno dijete. A vjerujte mi na riječ, ovo je apsolutno nevjerojatan film, jer kada krene nema stajanja, a one kokice koje ste tako zdušno spekli nadajući se da ćete se opustiti uz još jedan antiutopijski film tvornice snova moći će završiti jedino na podgrijavanju za sutrašnje gledanje nekog nastavka nekog već serijala.

Cuarón je svoju vještinu vrsno iskazao u Harry Potteru i zatočeniku Azkabana i iako tada nisam obraćao pažnju na dotičnog gospodina, smatrao sam film najboljim u serijalu, a tako je ostalo i do danas, i kao da je samo čekao da mu u šake upadne nešto gdje neće za vratom imati mater najvećeg vješca svijeta i gdje će moći pokazati svo svoje umijeće pripovijedanja slikama, zvukom i osjećajima. Na sreću nismo morali dugo čekati.

Djeca čovječanstva savršen su film od prve sekunde svog trajanja pa sve do kraja odjavne špice i rijetko se viđa nešto slično. Iako postavlja hrabra i provokativna pitanja (dok istovremeno uspijeva održavati istančanu dozu humora ovoga puta pažljivo odmjerenu i lišenu svakog cinizma) o održanju vrste kao takve, održanju svijeta općenito, o civilizacijskim vrednotama, rasizmu, ekologiji, vjeri, religiji, nacionalizmu, međuljudskim odnosima, sudbini, tradiciji, aristokraciji, ratu, životnom cilju bilo kojeg pojedinca, terorizmu, birokraciji, medijima, sociološkim pitanjima svake vrste, slavi, politici, znanosti, umjetnosti i nadi u svakom obliku i iako je naizgled neuvjerljiv jer ne pruža odgovore kako smo ih naučili dobivati u filmovima slične tematike, ništa od toga ne strši, ništa ne bode u oči i s niti jednim pitanjem ne podcjenjuje gledatelja jer sva će pitanja u našim glavama naići tek kada John Lennon na početku odjavne špice zapjeva "Bring on the Lucie" i neće stati još nekoliko dana.

Kada sam film prvi puta pogledao u kinu bio sam toliko osupnut da mi je trebalo dva dana da dođem k sebi (a moja me trudna žena – sic! – proklinjala da zašto sam je pred porod vodio gledati baš taj film). Stvari su s DVD izdanjem konačno sjele na svoje mjesto i sada mogu reći da je doživljaj kompletan i završen. A Cuaróna možemo samo hvaliti, jer u doba kada kadar označava samo jedan klik mišem na modernom montažnom stolu, on se odlučio na izuzetno duge kadrove (i to kakve – samo obratite pažnju na vožnju u automobilu – snimljeno bez blue ili green screena – kao i na šest-minutni kadar apsolutnog ratnog pakla smještenog u izbjeglički logor za nepoćudne neengleze), stvarajući dojam, ne toliko dokumentarnosti koliko prisutnosti nekoga ili nečeg što nas stalno gleda preko ramena i šapće da nikada nije kasno.

Nevjerojatno je svjedočiti akcijskim scenama bez CGI efekata koje su ovdje svedene na obične svakodnevne situacije i samim tim uvjerljivije od bilo kojeg lasera ili tutnjajućeg spejsšipa (!?!!?) i na trenutak možemo shvatiti kako nije baš lako bježati pred razbjesnjelim tipovima s puškama u automobilu koji pali na guranac dok na nogama imamo samo mokre i blatnjave čarape. Predivno je gledati sve te sitne detalje (leteću svinju na dimnjaku toplane treba objašnjavati samo nekima), grafite, automobile, pozadinske zvukove, pjesme, riječi, dijaloge, a istovremeno biti uvučen u naizgled beznadnu situaciju naših glavnih protagonista. A njih itekako volimo, jer nam je jasno da nakon 18 godina uspavanosti i beznađa život odjednom puca od nade u neke bolje i prošle vrijednosti i pored svega toga ne biti niti patetičan niti bezosjećajan.

I na kraju, kada sve završi, sve ima smisla; iako će većina foruma i inih blog inačica postavljati zamorna i birokratska pitanja o ovome ili onome, zapetljavajući se u beznađe ljudske gluposti oko činjenica je li nečija cigareta u jednom kadru dogorjela do pola ili do 2/3 da bi u slijedećem bila skoro cijela. Ostavite se sitnih duša i zavisti. Ovo je film za sva vremena i po mom mišljenju zaslužuje malo detaljniji osvrt od puke recenzije. Možete ga secirati godinama uvijek mu se vraćajući iznova i iznova po još. Jer ono što nas čini ljudima ne stane čak niti na najveće platno na planeti.

P.S. Michael Caine i njegov lik Jaspera (temeljenog na liku i djelu samog Johna Lennona), kao i njegov dom i život koji upoznajemo na suptilan način kroz novinske članke i fotografije na zidovima duboko skrivene i ljubomorno čuvane kuće, zaslužuje zaseban članak i pažnju mnogo veću nego što se čini. Shanti, shanti, shanti...

P.P.S. DECOO-OOO-OOO, DECOOO-OOO-OOO...