Kao na pokretnoj traci počele su se nizati kopije za kopijom, jer svi znamo onu staru “Money makes the world go around” i zaista je čudna bila ta 1995. godina kada je na filmskim platnima širom svijeta zabljesnulo nevjerojatno ostvarenje jednog mladog redatelja koji je iza sebe imao samo jedan film. David Fincher šokirao je svijet (a to i dalje čini). Kritike su bile podijeljene, ali danas Se7en izgleda bolje nego ikada. Zli jezici su ga zaboravili, a oni stvarni obožavatelji pogledali dovoljno puta i shvatili kako zaista ne postoji bolji film ovog žanra.

Priču znate, kraj niste zaboravili (kao da je to moguće?) i što je još potrebno reći. Pa mnogo toga, kao i uvijek. Spomenuo sam da su serijski ubojice zanimljivi jer nas tjeraju da pronađemo njihove motive i njihov smisao kako bi mogli mirnije spavati. No, ovaj film je pružio smisao od kojeg se ne spava i u njemu je njegova snaga. Rijetko se viđaju ovako dobro profilirani likovi, a o kameri Dariusa Khondjia ne treba niti pričati. Bez ikakvog ustručavanja mogu tvrditi da je do dana današnjeg to najbolje snimljen film.

Što se tiče režije teško da ćemo naći nešto toliko savršeno režirano. Fincher je nakon Sedmice snimio još pet ali ono što postoji kao podtekst u Se7en nije uspio ponoviti. Koliko je samo pažnje posvećeno ovoj patologiji Zla. Moramo shvatiti da nije riječ o bolesnom filmu iako on govori o bolesti društva i moderne civilizacije. Kao i kod Tolkiena imamo prisutnu borbu protiv Zla, ali ona je ovdje postavljena na drugu razinu.

Nepoznati grad (metafora modernog društva – obratite pažnju da je nemoguće doznati o kojem se gradu radi – sam je Fincher priznao da su neke zgrade kompjuterski izbrisali upravo da postignu ovu anonimnost.) u kojem stalno pada kiša. Nepoznati ubojica (zove se John Doe – inače ime i prezime koje američka policija koristi za neidentificirane ljude – kod nas N. N.) čiji zločini od samog početka imaju smisla. I dva policajca. Morgan Freeman – prototip mudrog policajca pred penzijom koji prezire ovaj svijet i smatra da je nemoguće pobijediti u borbi protiv Zla. On je odustao i zato se povlači. Jedino što ga drži na ovom slučaju jest činjenica da zločinac kojeg lovi (njegov posljednji slučaj) svojim zločinima daje previše smisla, birokratsku točnost i evidenciju, duhovnu i metafizičku dubinu i već pomalo zaboravljenu biblijsku strukturu. Iako to ne priznaje nada se da će rješavanjem ovog slučaja doći do krajnjeg objašnjenja postojanja Zla.

Brad Pitt je nabrijani, napuhani početnik koji vjeruje u svoj posao i radi ga iz plemenitog cilja jer želi isto ono što je Morgan želio i vjerovao nekada davno. Konflikt ova dva svijeta prisutan je cijelo vrijeme i predivno je gledati kako Pitt svojom odlučnošću Morganu budi volju za životom i kako Morgan Bradu ukazuje na sve razine postojanja ovog svijeta, od filozofije, mitologije pa do one obične prijateljske privrženosti.

No zbog čega je ovaj film toliko drugačiji od ostalih filmova? Imamo briljantnog serijskog ubojicu u čiji um treba proniknuti, imamo boljeg i lošijeg policajca, imamo zločine, imamo žrtve, imamo tragove, slutnje, napetost i otkriven plan ubojstava. Ovo su činjenice koje ovaj film čine trilerom o serijskim ubojicama. Sve ostalo čini ga usamljenim dragim kamenom.

U niti jednom drugom trileru nećete čuti za Dantea i “Božansku komediju”, za Miltonov “Izgubljeni raj”, nećete vidjeti nepovezane žrtve osuđene zbog svojih “biblijskih” grijeha, nedostatak osobne osvete, manje napucavanja, toliko složen prikaz policije, toliko poetike i osjećaja u običnim međuljudskim razgovorima, toliko malo krvi, čuti toliko malo psovki i osjetiti toliko mnogo straha, nestrpljivosti, napetosti, očekivanja, oduševljenja i razočaranja. Nigdje drugdje se nećete toliko stopiti s likovima i žaliti zbog njihovih sudbina i nećete (nadam se) prepričavati film svojim prijateljima. Priča o serijskim ubojicama je završena, no, nažalost, oni još uvijek postoje.

I naravno, skoro sam zaboravio, nigdje nećete vidjeti jednu od najdivnijih i najtužnijih scena ikad snimljenih, a to je upravo ona kada Morgan Freeman, poput starog knjiškog moljca, uz Bachov “Air” traži svoje osobne odgovore u riznici ljudskog znanja, neznanja, zabluda, pitanja i odgovora.

I kako ovaj netipizirani dvojac napreduje u svom slučaju polagano i oni i mi shvaćamo da ovdje nije riječ o običnim stvarima. I na kraju kada se John Doe odluči predati pomislimo da konačno imaju priliku dovršiti ono što nitko on njih nije započeo. Ali sudbina nije bila naklonjena našim tragičnim junacima. Iako smo na samom početku filma dobili informaciju da se smrtni grijesi naplaćuju, nadali smo se drugačijem sudu. Ali očekivanja su se pokazala netočnima.

Što se dogodilo? Zlo je pobijedilo? Stari kliše je pao u vodu? Nije se vrijedno boriti? Upravo suprotno. A to shvaćamo i mi i Morgan Freeman i Brad Pitt. Poruka filma? Ima ih mnogo, ali ona koja visi iznad svih odgovorena je u  posljednjoj rečenici filma. “Svijet nije lijepo mjesto, ali se za njega vrijedi boriti.”

Slažete li se?

P. S. Ovo je jedini film u kojem odjavna špica ide naopako. Tko zna zašto?