Sad, ne tako davno imali smo duo koji je u sporednoj ulozi bio bog i batina, a onda im se dogodio "Jay and Silent Bob Strike Back", pa je bilo opravdano sumnjati u Boratove dosege u cjelovečernjem filmu. Prijelaz sa epizodne, petominutne uloge u "Da Ali G Showu" na veliki ekran proces je koji je Borat odradio prilično glatko. Zadržao je sve osobine na koje smo od njega navikli te uspješno zaokružio iste u nešto veće pakiranje od onog u kojem je dosad bio isporučen gledateljima.
Dakako, nije šala u tome što lik Borata traži automobil koji će proći neokrznut kad naleti na skupinu Cigana, što ima sestru koja mu je ujedno i ljubavnica ili koji daje ljudima da kušaju sir napravljen od mlijeka njegove supruge. To je samo površinski sloj ispod kojeg se krije nešto puno ozbiljnije. Nije ovdje Borat taj koji je zatucan i primitivan, zatucan je američki student koji žali za vremenima kada su robovi bili normalna pojava, zatucan je kauboj koji bi se homoseksualaca rješavao vješanjem, zatucan je, u krajnju ruku, onaj tko ne kuži kako je čitava priča jedna velika sprdačina, ne sa (izmišljenim) Kazakhstanom, već sa tipičnim zapadnjačkim poimanjem siromašnih zemalja Trećeg svijeta.
Stoga, treba čestitati Cohenu, najprije jer se usuđuje javno i brutalno pljunuti Amerima u lice (scena na rodeu i pjevanje kazakhstanske himne na glazbu "Star Spangled Banner"), ali i zbog toga što je, barem se tako čini, dobar dio publike skužio o čemu se ovdje zapravo radi. "Borat" je dakle film koji zaslužuje pažnju, no nipošto radi medijske strke koja se zahuktala, ni zbog ponekad zaista neukusnih i prizemnih šala, već zbog toga što se pod krinkom zajebancije krije jedna prilično mračna i prilično zabrinjavajuća poruka. |