Bez ocjene |
|
HRVATSKI NASLOV: |
8 I POL ŽENA |
NASLOV ORIGINALA: |
8 And A Half Women |
REŽIJA: |
Peter Greenaway |
SCENARIJ: |
Peter Greenaway |
GLAVNE ULOGE: |
John Standing, Vivian Wu, Polly Walker, Toni Collette, Amanda Plummer, Natacha Amal, Elizabeth Berrington, Matthew Delamere, Annie Shizuka Inoh, Barbara Sarafian, Kirina Mano, Manna Fujiwara |
ŽANR: |
Komedija
|
PRODUKCIJA: |
Lions Gate Films |
DISTRIBUCIJA: |
Blitz |
TRAJANJE: |
118 min |
GODINA: |
2001. |
IZDANJE: |
|
Još nema komentara na ovu recenziju |
Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare |
|
|
|
8 I POL ŽENA (8 And A Half Women) |
U Greenawayevim pesimističnim i prilično mizantropskom filmovima muškarci su uvijek na polu kulture, ali su istovremeno pohotni, slabi, debeli i sterilni. Žene su dominatorice u nadolasku, nova i barbarska snaga koja će otpuhati trulu kulturu. Ta se neobična konstanta reciklira i u "8 And A Half Women". Muškarci su ovaj put Emmenthali, otac i sin, švicarski buržuji koji žive u dvorcu i oplakuju smrt majke/supruge. Ženska se invazija u ovom slučaju sastoji od osam i pol žena, Azijki i Europljanki, koje Emmenthali okupljaju u svojevrsnu erotsku komunu ili konkubinat, sve dok ih žene ne potroše i napuste.
|
|
| | | |
Naslov filma aluzija je na Fellinijev "Osam i pol", ali doista nam je teško povezati na bilo koji način taj film i ovaj Greenawayev. "Osam i pol žena" svjesnom dekadencijom i stilom puno više podsjeća na neke Fellinijeve pozne filmove poput "Satirikona", "Casanove" ili "I brod plovi".
Rijetko je koja zvijezda autorskog filma tako sjajno bljesnula i tako potamnila kao ona Petera Greenawaya. Još koncem osamdesetih velški je redatelj imao status kulturne veličine: o njemu su "Quorum" i "Kinoteka" objavljivali temate, piratske kopije "Trbuha arhitekta" ili "Davljenja po brojevima" imale su kultni status, a poznavanje Greenawayjevog hermetičnog opusa bilo je neka vrst ulaznice u uži filmofilski krug. |
Nije čudo što je Peter Greenaway u osamdesetima bio tako popularan. Njegov opus, naime, gotovo da školski demonstrira sve afinitete postmodernih osamdesetih. Citatnost, konstruiranje alternativnih fikcionalnih svjetova, erudicija, autoreferencijalnost, numerička organizacija - sve postmoderne karakteristike koje su u to doba opisivali postmoderni poetičari poput Davida Lodgea savršeno su se mogle ilustrirati Greenawayjevim naslovima. Oni su bili strukturirani kao brojanka ("Davljenje po brojevima"), jelovnik ("Kuhar, njegova žena i njen ljubavnik"), telefonski imenik ("Falls"). Referirali su su na jakobinsku Englesku ("Crtačev ugovor"), barokni Rim ("Trbuh arhitekta") ili Lynneovu zoologiju ("ZOO"). Greenaway je gledatelje zapljuskivao erudicijom i kupao im oči pomnim dizajnom i pravilnom, racionalnom režijom koju su odlikovala geometrijska kretanja kamere i pomna mizanscena. Uz taj cerebralni, misaono konstituirani svijet išla je i jednako racionalna glazba Michaela Nymana.
Nakon 1990., Peter Greenaway kao da je filmske poznavatelje posve prestao zanimati. Pošteno kazano, brojne filmofile-klasičare Greenaway je svojom hladnoćom i učenošću i prije nervirao. Ali - kao da su se i oni ostali umorili od Velšanina i njegovih filmova. Razloga za to je nekoliko. Prvi je mijena ukusa: devedesete su donijele povratak verizmu, novi interes za filmske emocije, dramu i melodramu, novu socijalnu senzibiliziranost. Greenaway je bio miljama daleko od toga. Nadalje, sam Greenaway se udaljavao od filmskog medija. Obrazovanjem slikar, a filmskim podrijetlom eksperimentalist, Greenaway nikad nije krio da ga devedeset posto filma uopće na zanima i da je film za njega prolazna medijska stanica. Među prvima je od etabliranih filmaša prihvatio video-art i pridonio mu odličnim djelima ("Mrtvaci iz Seine", 1988). Među prvima je poetiku videa preselio na veliki ekran ("Prosperove knjige", 1992). Tijekom devedesetih redovito je izlagao kao likovnjak, i dalje tjerao video-art, puno radio za TV, čak i adaptacije opera ("Rosa: The Death of Composer", 2000). U svemu tome Greenaway-filmaš prilično se izgubio. Nakon oprečno primljenih "Prosperovih knjiga" Britanac je u narednih deset godina napravio samo dva "obična" kino filma, "Pillow Book" i "8 i pol žena". "Pillow Book" je kritika (publike Greenaway ionako nije puno imao) dočekala ledeno hladno. "8 i pol žena" nije prošao mnogo bolje. S obzirom da je film u Hrvatskoj upravo izišao na videu, u prilici smo provjeriti je li to opravdano.
Kad se s klasičnih Velšaninovih filmova razgrne koprena citatnosti i metafikcije, oni pripovijedaju zapravo stalno istu priču o krhkosti civilizacije koju podlokava barbarski ženski element. U Greenawayjevim pesimističnim i prilično mizantropskom filmovima muškarci su uvijek na polu kulture, ali su istovremeno pohotni, slabi, debeli i sterilni. Žene su dominatorice u nadolasku, nova i barbarska snaga koja će otpuhati trulu kulturu. Ta se neobična konstanta reciklira i u "8 And A Half Women". Muškarci su ovaj put Emmenthali, otac i sin, švicarski buržuji koji žive u dvorcu i oplakuju smrt majke/supruge. Ženska se invazija u ovom slučaju sastoji od osam i pol žena, Azijki i Europljanki, koje Emmenthali okupljaju u svojevrsnu erotsku komunu ili konkubinat, sve dok ih žene ne potroše i napuste. Naslov filma aluzija je na Fellinijev "Osam i pol", ali doista nam je teško povezati na bilo koji način taj film i ovaj Greenawayev. "Osam i pol žena" svjesnom dekadencijom i stilom puno više podsjeća na neke Fellinijeve pozne filmove poput "Satirikona", "Casanove" ili "I brod plovi".
Unatoč aluziji na Fellinija i pojedinim metafilmskim dosjetkama (titlovi s naslovima poglavlja i izvacima iz knjige snimanja) "Osam i pol žena" možda je najkonvencionalniji Greenawayjev film još tamo od (odličnog) debitantskog krimića "Crtačev ugovor". "Osam i pol žena" ima naraciju, relativno konvencionalnu dramaturgiju, koketira s tvorbom karaktera, tu je čak i nešto humora zbog čega je film na Internet Movie DataBaseu definiran kao komedija. Pa ipak, čini se kao da upravo ovakav izlet u mainstream razgolićuje Greenawayeve slabosti. Velšanin nikad nije bio dobar pripovjedač, nikad se nije znao ni htio baviti s punokrvnim karakterima, uvijek je zazirao od realizma i bježao u velike kulturalne i antropološke teme. Lišen poigravanja s medijem, lišen kulturoloških ambicija i erudicije, Greenawayjev kinematografski model doima se tako prazan: napučuju ga tek antipatični i stereotipni ljudi, marionete koje Greenawayju služe za pubertetsku erotsku provokaciju i vizualni bizarnost. "Eto, rekli smo vam" reći će tradicionalistički filmofili koji Britanca ionako nikad nisu voljeli. Ali, Peter Greenaway imao je dobrih filmova u druga, bolja vremena. Samo, ta su vremena prošla. |
|
| | | |
|
|
|