Phoenixov Cash kompleksna je figura, prekrivena emocionalnim ožiljcima i opterećena ponajprije hladnim odnosom sa ocem, čovjekom koji ga ni u trenucima najveće slave nije promatrao kao dostojnog njegove pažnje te dugogodišnjim odnosom sa June, koji je često opasno koketirao sa probijanjem barijere čisto platonskog odnosa. Pojava Witherspoonove možda je manje dominantna, ali podjednako ugodna oku i uhu, te je po potrebi šarmantna i dopadljiva, ozbiljna i tmurna, suosjećajna i puna razumijevanja.
Druga po snazi karika koja film čini ovakvim kakav jest je način na koji su autori pristupili obradi osobnih problema glavnog lika. Kvalitetno odrađeni i superiorno dozirani, provlače se većinom kroz cijeli film, a savršeno nadopunjavaju dio o karijeri i uspjehu istodobno bivajući nenametljivi a uvijek prisutni. Ono što ipak smeta je to što film u određenim trenucima dozvoljava da odlutate bez nekog vidljivijeg razloga, makar samo da bi se vratili na vrijeme za dio koji se propustiti ne smije. Nije mnogo, ali čovjeka… definitivno ljuti.
Film koji govori o životu čovjeka za kojeg me, kao odavno deklariranog ljubitelja sasvim drugačijeg tipa glazbe (koji sa countryjem nema dodirnih točaka), nimalo nije briga – pri čemu govorim isključivo o njegovoj glazbi – a drži moju punu pažnju nešto sitno iznad dva sata, definitivno zaslužuje visoku ocjenu. Usto, sve i da hoću ne mogu zanemariti izvrsnog Phoenixa, koji možda i nije najizgledniji slavodobitnik ovogodišnjeg Oscara, ali zato ništa manje vrijedan u društvu svojih konkurenata. Kapa dolje. |
