Kad bih trebao navesti osnovne elemente u kojem srpski filmovi mogu poniziti domaće kad god se sjete, ne bih se previše mislio. Definitivni izostanak bilo kakve patetike, loše glume i dijaloga toliko iskarikiranog da je analiza istog mogla rezultirati salvama smijeha. Redom glavnih elemenata većeg broja naslova kojima su se domaći autori busali u prsa.
"Sivi kamion" nastavio je tom, već dobro utabanom stazom, pa je primjerice psovka, koja je kod nas služila da se popune mnogobrojne rupe u scenariju, ovdje postavljena onako kako bi i trebala biti. Niti je glavna atrakcija filma, niti je neprirodna, bilo načinom na koji je izgovorena, bilo mjestom na kojem je upotrijebljena. Istina, film nije u potpunosti lišen ponešto manje uvjerljivih situacija, kao što je neustajanje sa stolice jednog od likova usprkos masovnom obračunu vatrenim oružjem u njemu neposrednoj blizini (čovjek je naime procijenio kako je dovoljno navući pancirku i nastaviti s objedom), ali ni one nisu odrađene na način koji bi mogli ocijeniti kao nesimpatičan.
Najveća pohvala ipak ide činjenici kako Koljevićev film gotovo u potpunosti funkcionira kao djelo u kojem možete uživati i bez da poznajete lokalne prilike i mentalitet (jedna od boljki Hribarova "Muškarca bez brkova"), pa usprkos boomu koji su napravili domaći filmovi u prethodnih godinu-dvije, prednost i dalje dajem industriji iz najbližeg susjedstva. |
