Nedavno se na hrvatskoj sceni pojavio film čije su osnovne karakteristike bile dosta slične bazi na kojoj počiva "Muškarac bez brkova". Obitelj iz zaleđa, izrazito patrijarhalno nastrojena i u određenim pogledima na svijet dosta zatucana. Dakako, riječ je o, također dosta hvaljenom, Sviličićevu "Oprosti za kung fu". Kako sam se za vrijeme istog nasmrt dosađivao, u glavi sam stvorio određenu negativnu sliku kako bi mogao izgledati Hribarov film.

Sam početak filma sugerirao je kako bi se crne slutnje proizašle iz glave autora ovog teksta itekako mogle ostvariti. Ipak, nakon što sam pregrmio uvodnih desetak minuta i pomirio se s činjenicom kako gotovo do posljednjeg mjesta ispunjena kino dvorana neće odustati od kreveljenja na (doslovno!) svaku izgovorenu rečenicu, krenulo je nabolje. I to, za naše pojmove, poprilično.

U svoj silini zdrave zajebancije, u koju su natrpani svi mogući stereotipi - od gastarbajtera-povratnika iz Njemačke, njegove kćeri koja ni hrvatski ne zna govoriti kako spada, novog automobila koji je taj isti povratnik donio, pijanom pjevanju ustaških pjesama kao vrhunca kulture – autor je kod nešto ozbiljnijih stvari ostao neutralan. Tako je primjerice kler u jednoj prigodi odbio prilično izdašan milodar, drugi put zatražio od lokalnog stanovništva štogod novca za obnovu lokalne crkve, a treći put žalio za odbijanjem prvotno spomenute obilne količine novca.

"Što je muškarac bez brkova?", kada se sve zbroji i oduzme, solidan je komad domaće kinematografije. Koliko je bolji mogao biti da je trajao nešto kraće, da se autor barem malo obuzdao u generaliziranom prikazu tipa ljudi o kojem govori, ublažio potencijalne predrasude proizašle iz takvog prikaza i zauzeo čvršći stav u glede nekih stvari, nažalost nikad nećemo saznati.

Stoga, konačnu ocjenu nekako smatram najboljim mogućim izborom. Da je film odličan, ne može se reći, ali za nivo kvalitete na koji su nas domaći autori navikli posljednjih godina, komotno ga se može proglasiti vrlo dobrim. S druge strane, tako visoku ocjenu smatram neopravdanom jer svoj potencijalnoj publici koja nije domaća film bi se mogao učiniti zanimljivim onoliko koliko bi meni bio zanimljiv dvosatni prikaz života jedne redneck obitelji smještenoj u nekoj vukojebini u Teksasu.