Osobina svih dosadašnjih Gilliamovih filmova bila je slična onoj glazbi još jednog majstora svog posla - Liama Howletta. Na prvi pogled mnoštvo teško raspoznatljivih elemenata čudno ukomponiranih u nešto što bi se teško moglo nazvati cjelinom. Na drugo gledanje bi se dojam uvelike popravio, a treći (i svaki slijedeći) put bi uglavnom bio rezerviran za ništa drugo doli pohvale na račun autora i njegova djela. Remek djela, da budem precizniji.
Slična je situacija i s "Braćom Grimm". Slična, ali ne i ista. Dok se gore navedeno nepisano pravilo odnosilo na film kao cjelinu, ovdje je slučaj nešto drugačiji. Naime, pojedini elementi "Braće Grimm" se pod kožu uvlače za vrijeme prvog gledanja, i uzevši u obzir dosadašnje iskustvo, izazivaju određene sumnje o istinskoj kvaliteti istih. Također, film podosta često skače sa izvrsnih detalja na nerazumljive i naoko beskorisne epizode, samo da bi potom naglo zaokrenuo i prezentirao nam pokoji bizarni element, i to ne onaj "obični" bizarni, već punokrvni Gilliamov bizarni. Konačni rezultat je oveća konfuzija, čak i veća kod nekih prijašnjih Gilliamovih filmova, pa se malo teže postaviti prema filmu iz prve.
I inače smatram kako bi se baš svaki film trebao pogledati barem dvaput kako bi iznio konačni sud o njemu. Sa Gilliamom stvar vrijedi najmanje dvostruko, a sa "Braćom Grimm" očito četverostruko. Mane i vrline neću iznositi jer je vrlo vjerojatno da će ono što sada smatram manom biti jedan od jačih elemenata filma, dok će vrline ostati gdje jesu. Da se razumijemo, konkretnu ocjenu bih filmu mogao mirne duše prilijepiti, ali to jednostavno ne želim učiniti. Za kompletniju (i nešto kompetentniju) analizu ipak ću pričekati DVD izdanje. |