Odmah da razjasnim jednu stvar – Christian Bale je odsad pa nadalje za mene jedan od glumačkih bogova. Za ono što je napravio od sebe kako bi bio što uvjerljiviji u ulozi mrtvački mršavog Trevora zaslužuje da mu se klanjam do poda i da ubuduće spomen njegovog imena u filmskim krugovima bude popraćen ničim doli divljenjem i strahopoštovanjem. Sad kad smo ono očito skinuli s dnevnog reda, idemo dalje.

Atmosfera filma ponajviše svoj dojam ispranosti treba zahvaliti redateljevoj kreativnoj odluci da se pojedine boje eliminiraju ili pak znatno priguše. Tome dodajte i sterilne lokacije na kojima se radnja filma odvija i dobili ste savršen svijet za film ovog tipa – lišen života i lepršavosti. Posljednji element koji atmosferu čini izuzetnom je glazba. Kao inspiracija (bolje rečeno, polazna točka) uzet je rad Hitchcockovog skladatelja Bernarda Herrmanna, i kao takva nije mogla omanuti, budući da se često, i to s pravom, o filmu govori kao o "najboljem filmu koji Hitchcock nije snimio". Kombinacijom navedenih elemenata redatelj je stvorio zaista impresivan svijet kojim vlada gotovo stalan osjećaj tjeskobe sa čestim primjesama polusnenog dojma.

O radnji, dakako, neću detaljnije, jer bi i najmanji hint mogao pokvariti konačni doživljaj. Sve što trebate znati je kako za čitavo vrijeme trajanja filma morate držati oči širom otvorene da vam ne bi promakao pokoji detalj koji se kasnije (naravno, savršeno) uklapa u slagalicu. Iako, prema riječima samog Andersona, film nije napravljen s namjerom da publika paralelno s Trevorom otkriva o čemu se tu radi, već da u određenom trenutku bude korak ispred Trevora i da tek povremeno odgovara na pitanja koja Trevor sam sebi postavlja u filmu.

Dodaci se sastoje od redateljeva audio komentara, u kojem on iznosi pojedine pikanterije sa seta (dva narkomana koja se u jednoj sceni vide u pozadini u trenutku dok ubrizgavaju heroin) i tipične detalje tipa 'baš sam želio raditi s njom pa mi je iznimno drago što smo je pridobili za ovaj film'. Tu su i dva dvadeset petominutna dokumentarca, jedan o snimanju filma, a drugi intervju s Andersonom. Dok je onaj o produkciji prilično zanimljiv drugi je nakon jako dobrog početka podosta zamoran i svodi se na niz različito formuliranih pitanja redatelju o njegovim uzorima (Polanski i Hitchcock). Posljednja stvar je nekoliko izbačenih scena, među kojima je najzanimljivija odbačena kombinacija početka i kraja filma sa Trevorom na groblju.

Dakle, radi se o zbilja izvrsnom ostvarenju koje je više nego dominantnu glavnu figuru ukomponiralo u cjelinu kao malo koji film koji počiva na takvoj osnovi. "Machinist" ima sve, izvrsne aktere, atmosferu i priču koja će vas polako ali sigurno voditi svom kraju. Čestitke Andersonu i naklon do poda Christianu Baleu.