Nakon što sam već u uvodnom dijelu izrazio konačan dojam, što reći? Počnimo s digresijom. U dodir sa Javierom Bardemom prvi put sam došao u "Perditi Durango". Glumio je tada izopačenog sotonista Raoula opsjednutog ritualima, seksom, a ni ubojstvo mu nije bilo strano. Iako je sam film na mene ostavio slab dojam i zaradio negativan predznak, u sjećanju je ostalo lice mladog karizmatičnog glumca sa svojim vražjim smiješkom i brčićima.
Danas Javier, iako tek trideset šestogodišnjak, uživa reputaciju jednog od najboljih ne-američkih glumaca na svijetu. Što reći nakon ovog filma nego - zasluženo. Iako pod debelom naslagom šminke nanošene svaki dan po nekoliko sati, poduprt neudobnim jastukom i nepomičnošću lika koji tumači, u svakoj sceni isijava snaga i dubina Bardemove izvedbe i njegovog golemog talenta.
Podrška Bardemu je također na zavidnoj razini, ničija izvedba ne bi zaradila lošiju ocjenu, od Ramónovog donekle priprostog ali odlučnog brata, neodlučnog ostatka obitelji predvođenog mladim nećakom Javierom, do Ramónove prijateljice Rose i odvjetnice Julie.
Ukupna kvaliteta filma se dakako ne može oslanjati na izvedbu jednog čovjeka (ma koliko briljantan on bio), ali se ovom filmu poklopilo toliko stvari da se može konstatirati: film odličan, Bardem još bolji. Sve zamke potencijalno patetičnih scena uspješno su zaobiđene (pohvala Amenábaru, i kao redatelju i kao koscenaristu), priča je dovoljno fluidna i brza za one željne malo aktivnijih scena, a ujedno sadrži i solidan broj dirljivih sekvenci (poput one u kojoj Ramón odleti iz svog sobička do mora, koje je inače krivo za njegovu sudbinu). Film bez većeg napora drži pozornost nešto više od puna dva sata, često zahvaljujući samom Ramónu tj. njegovoj personi, što naslovu ovog tipa može biti samo plus, i to oveći.
Izostaviti preporuku za redatelja nakon ovog filma bio bi grijeh. Nakon što je njegov "Abre los ojos" poslužio kao inspiracija za "Vanilla Sky" i nakon što je snimio rijetko kvalitetan horror "The Others", Alejandro Amenábar se ovim filmom definitivno dokazao kao mladi autor na kojega treba obratiti pozornost i koji će nesumnjivo (zajedno s kolegama Cuarónom i Iñárrituom) predvoditi novi val autora sa španjolskog govornog područja poznatih na globalnoj razini. Svaka čast.
P.S. Iako sam se na ovo osvrnuo i u recenziji "Kuće letećih bodeža", nije naodmet ponoviti: zbog čega nam se serviraju samo najbolji primjeri ne-američkih naslova kada bi i oni uvjetno rečeno slabiji očito s lakoćom potukli mnogobrojnu ali sadržajem više nego često ispraznu i u dosta slučajeva glupavu Hollywoodsku konkurenciju? |