Jedno od najvećih osvježenja 2001. godine bio je remake filma iz 1960. 'Ocean's Eleven'. Kako se u originalu skupila tadašnja krema (Frank Sinatra, Dean Martin, Sammy Davis Jr, Angie Dickinson), tako je i remake vrvio poznatim licima (Clooney, Pitt, Damon, Julia Roberts, Cheadle, Gould). Rezultat je bio film bolji od originala, prepun humora, solidne glume i fluidnog tempa. Prošlogodišnjem nastavku remakea, nazvanom 'Ocean's Twelve' nedostaje redom sve to.

Iako je kompletna glumačka ekipa opet tu, pojačana s dva jaka imena (Zeta-Jones, Cassel), opet podržana Soderberghovom redateljskom palicom i identičnim budžetom, nedostaje očito najbitnija karika u cijeloj priči – scenarist prethodnika, Ted Griffin.

George Nolfi, scenarist ovog filma, napravio je rijetko viđen kupus u kojem gledatelju prilično često ništa nije jasno. Tko što radi, zašto taj isti to radi, i s kojom svrhom to radi su neka od pitanja koja ostaju neodgovorena. Za tip filma kakav je ovaj (a to je dakako neobavezna razbibriga) naprosto se ne smije dogoditi da publika ne zna što se na ekranu događa. Osim same priče, koja se razrješava u dvije minute (što je prilično kratko naspram dvosatnog uvoda u taj 'rasplet', a k tome i loše odrađeno), filmu nedostaje i duhovitog i vrckavog dijaloga, također jedne od karakteristika prethodnika.

O kvaliteti scenarija najbolje govori činjenica da je priča prvotno zamišljena za redatelja iznimno suptilnog stila, Johna Wooa, pa je naknadno prilagođena jedanaestorici i njihovim pothvatima. U prvom dijelu bili su portretirani kao ekipa kojoj sve ide glatko i koja uspijeva sve usputne probleme riješiti bez većih problema. Dapače, sa velikom dozom stila i ležernosti. U nastavku su svi više-manje smušeni, neodgovorni, trapavi, a da ne govorimo kako se neki od njih ni ne pojavljuju većim dijelom filma. Dok su prije djelovali kao savršen mehanizam u kojem je svaki bio podjednako važan i zastupljen, ovdje se pojavljuju kako kome padne na pamet, uglavnom šetajući kadrom kao da su se tu slučajno našli. Očito je da prilagodba scenarija nije išla sasvim po planu i da je za Nolfija bio prevelik zalogaj ubaciti čak jedanaest članova bande u postavu već pretrpanu likovima, a da to sve skupa ima nekog smisla.

Iako na trenutke film daje naznaku da bi moglo krenuti nabolje, to se nažalost nikako ne dogodi. U čitavom filmu nema nego možda pet scena koje odišu šarmantnošću originala. Jedna od tih je, iako je i ona previše isforsirana, sekvenca u kojoj Tess (Julia Roberts) za potrebe pljačke glumi pravu Juliu Roberts. Zaista vrhunska sprdačina sa njenim likom i djelom, tim više što glumi samu sebe.

Film naravno otvara mogućnost za nastavak, u kojem bi se ekipa očito trebala ponovno suočiti sa Toulourom, kojeg su ovdje, eto, porazili (zar ste uopće sumnjali).

Kao što naslov kaže, ovaj film slobodno propustite, pogotovo ako vam je original bio drag. Sve što možete dobiti je golemo razočaranje, kako u priču, tako i u likove koji su vam bili dragi. Ako vam original pak nije bio drag, sumnjam da vas nastavak uopće zanima.