Pravo u glavu... "Hollow Man" je veliki Verhoevenov promašaj, celuloidni ćorak prepun impresivnih vizualnih efekata. Premda naziv i osnovna premisa filma asocira na SF klasik Calude Rainsa "The Invisible man" iz 1933. godine, kako bi se opravdala gore navedena tvrdnja, trebalo bi povući paralelu sa kultnim filmom Davida Cronenberga "The Fly" (1986.) u kojem znanstvenik također postaje žrtvom vlastitog eksperimenta. Za razliku od Cronenberga koji svu pažnju gledatelja usmjerava na unutarnje promjene glavnog junaka, stavljajući naglasak na njegove nedoumice, strahove i tjeskobu uzrokovane promijenjenim stanjem, obogaćujući tako čitav film neponovljivom kafkijanskom atmosferom, Verhoeven ne zadirući dublje od nevidljive kože Sebastiana Caina izgara u vatrometu spektakularne igre kompjuterskih efekata. Moralne i etičke dileme, borba razuma protiv animalnih poriva probuđenih iz najdubljih ponora čovjekove podsvijesti, neočekivana i potpuna sloboda i mogućnost življenja i djelovanja bez odgovornosti, svi ti fascinanti aspekti na žalost ostaju tek ovlaš naznačeni.

Verhoevenu je važnija vanjska manifestacija promjene nego dublja analiza njenih uzroka i posljedica. No čak i na nivou starog klišea grupe ljudi (znanstvenika) koje u zatvorenom prostoru ganja nekakvo čudovište redatelj ne nudi ništa posebno, ako iz razumljivih razloga izuzmemo vizualne, digitalne i ine efekte, stari Carpentnerov film "The Thing" još uvijek je za tri koplja bolji od ove i ovakve Verhoevenove splačine.

Za redatelja koji iza sebe ima nisku vrhunskih filmova, "RoboCop", "Total Recall" i "Basic Instinct" primjerice, "Hollow Man" je kako rekosmo na početku čisti promašaj. Dostatan za dvosatnu zafrkanciju ispred videa uz kokice i colu i ništa više.