Soderberghov je film nalik na jazz glazbu, njegovo sinkopirano filmaštvo vam se ili ludo sviđa ili do besvijestoi iritira uši, pardon oči...
Zamislite zabiti gradski klub, u čijem dimom cigareta ispunjenom polumraku skupina vrhunskih jazzera drnda po svojim glazbalima za svoj gušt i dušu, zamislite session bez strogo zadanih nota i repertoara zasnovan na čistom talentu, improvizaciji i osjećajem za ritam i melodiju i dobit' će te otprilike sliku o tome što je Soderbergh imao na umu snimajući "Oceanovih 12".
Inteligentno i hrabro ostavljajući samu priču filma u nekom tamo trećem planu čovjek je naime doslovce pustio s lanca svoju zvijezdanu glumačku ekipu da unutar njenih labavo postavljenih okvira haklaju jedni druge do mile volje redateljski intervenirajući tek toliko da sve skupa drži vodu.
Rezultat svega je vatromet glumačkih bisera, maštovitih minijatura i apsurdnih ali i zabavnih prizora u kojima će pravi filmski sladokusci nadam se uživati otprilike onako kao što kibiceri uživaju u dobroj malonogometnoj utakmici u kojoj je virtuoznost igrača važnija od rezultata (nekako mi se ipak čini da vam je mali nogomet bliži od jazza).
U Hoolywoodu zaštopanom blatom neinventivnog štancanja "remakea" i "sequela", Soderberghov film koji je, paradoksalno, istovremeno i jedno i drugo (i koji je da spomenemo i taj podatak, na izričit redateljev zahtjev snimljen do u dolar jednakim budžetom kao i izvorni film), strši poput lanterne čije svijetlo kazuje put ka pravoj, inteligentnoj i duhovitoj filmskoj zabavi. |