Najnoviji Shyamalanov film gledao sam sa popriličnim zakašnjenjem, kada ga je već većina domaće i strane filmske kritike podarila epitetima koji se kreću od "dobrog pokušaja" do "neuvjerljivog horora" i meni se za razliku od profesionalnih analitičara pokretnih sličica isti jako svidio, a evo i zašto.

Kao prvo Shyamalan je vrstan redatelj koji u svojim filmovima izvanredno barata atmosferom i ugođajem kojima pedantnošću već spomenutog i blagopočivajućeg Hitchcocka podređuje pažljivo konstruirane scene i uglove kamere. Njegove su filmske priče pravi emotivni tobogani, induktori jeze i akupunkturne igle koje nepogrešivom točnošću ubadaju u točke praiskonskog straha koje svatko od nas nosi negdje duboko u sebi.

Nadalje u potpunosti se slažem sa mišljenjem Olega Sladoljeva iz "Hollywooda" koji veli kako su njegovi filmovi u pravilu prabole o nečem posve drugom i kako Shyamalan žanr (nadnaravnog) horora u stvari koristi tek kao okvir za umetanje nekih drugih slika. Njegovi filmovi dakle pažljivom promatraču baš poput Escherovih slikarija prikazuju jedno a govore nešto posve drugo.

Gledajući iz tog kuta iz sve one magle i mraka "Zaselka" proviruje lukava i inteligentna alegorija o u samodostatnoj i paranoičnoj Americi, zamagljena sociološko-etička studija o zemlji tradicionalnog konzervativizma koja se pred svekolikim opasnostima koje je okružuju bira izolaciju svjesno se zatvarajući u svoj vlastiti mali svijet.

Promatrate li dakle "Zaselak" strogo žanrovski on će vas prvo dovesti na rub živaca i stolca da bi vas na kraju razočarao završnim obratom no čitate li ga između redaka mogao bi vam se baš kao i meni jako dopasti.