Čini mi se da su jedino Split i Dalmacija općenito (i Sarajevo - no to je bio zacementirani teren Dugmeta i New Primitivsa) ostali po strani ne ponudivši niti jedno, ali niti jedno ime koje bi ušlo u novovalni spomenar. Vratimo se na trenutak Mirkoviću: mogu konstatirati kako je riječ o hrabrom čovjeku, ne samo zbog izbora onog čime će se baviti, već i zbog toga što u situaciji kada Hrvati ne idu u kino gledati niti razvikane ino-hitove, a kamoli domaće proizvode, on odlučuje u kino ući sa svojim dokumentarcima, najprije s "Novo novo vrijeme", a onda i sa "Sretnim djetetom".
Ne samo to, on svoju "djecu" prati osobno, vodeći ih za ruku i predstavljajući novim poznanicima, remeteći ustaljenu prikazivačku kolotečinu i zbunjujući ih količinom interesa za njegove radove. Ako se za "Sretno dijete" može reći da ima glazbeno-nostalgičarski background, čime protumačiti gledanost najdužeg TV dnevnika u životu (Novo novo vrijeme). A čovjek je, koliko se sjećam splitske premijere, samo došao u Split i predstavio se publici. Toliko malo, a ipak toliko puno… Sa "Sretnim djetetom" je otišao korak dalje i pojačao logistiku. Film je pratila autorova knjiga o novovalnom vremenu, a premijere prigodni tulumi na kojima su nas, starim a toliko prepoznatljivim pjesmama, glazbeno osvješćuju ljudi koji su stvarali "novi val" - Le Cinema (Baraccudo, Max & Piko).
I novim gledanjem, najprije vhs pa onda i na raskošno opremljenom DVD-u kojeg se ne bi posramio niti jedan hollywoodski blockbuster (izbačene scene, dodatni intervjui, spotovi tog vremena, reportaža s premijere, Pipova - jedan od protagonista tadašnje ZG scene - izložba fotografija…), ponovno sam sebe uhvatio u razmišljanju što sam tada radio i slušao, te koliko je taj period ostavio traga i na moj život. Baš sve ono što vidimo u filmu i nisam slušao (naročito ni tada ni nikad "Prljavo kazalište"), ali znam da sam "zalijepio" za Polet i Novi kvadrat. No, i to je osobna perspektiva, baš kakva je i Mirkovićeva. On nije bio aktivni protagonist već promatrač najuzbudljivijeg perioda uopće u povijesti ZG rock-scene, ali i vremena drugačijih političkih prilika (smrt Tita, par-nepar, nestašice…).
Upravo zbog toga svi mi koji smo htjeli u filmu čuti i riječku scenu, te još neka imena koja nedostaju, moramo poštovati Igorov osobni pristup. I, premda osobni, uspio je u sat i pol vremena prohujati svim značajnijim stvarima, imenima i zvucima koji su zauvijek obilježili generaciju zagrebačkog asfalta i klupske scene tog vremena. Ukratko, "Sretno dijete" je društveni i glazbeni spomenar jednog vremena koje će se teško ponoviti. |