Ma koliko to paradoksalno zvučalo najveći problem Mooreova djela jest njegova slava, fama i kontroverza koje su nas zaspljusnule poput plimnog vala prije nego što se sam film dovaljao u naša kina.
Slušajući naime brojne vijesti o "Fahrenheitu" koje su svaki drugi dan iskakale iz ovog ili onog medija računajući tu i našeg "kokičara" naravno (te Mooreove film dobijo "Zlatnu Palmu", te Disney odustao od distribucije Mooreova filma u SAD, te MPAA (Motion Picture Association of America) Mooreovom filmu opalila restriktivni "R" predikat), malo tko je od istinskih filmskih fanova pa čak i od obične kino publike (kino gledatelj obični domaći - op.a.) izbjegao stvaranje nekakve vlastite predodžbe i dojma o filmu kojega u biti nije još ni pogledao.

Ista se stvar naravno dogodila i meni...

Što zbog spomenute medijske halabuke, što zbog iskrenog oduševljenja prethodnim Mooreovim filmom ("Ludi za Oružjem") a što zbog, pa recimo to onako obzirno, moje osobne "blage zgranutosti" potezima američke administracije od tragičnog 9. rujna na ovamo Mooreov sam dakle film dočekao sa nekritičkom blagonaklonošću, uz podrazumljivo nestrpljenje i euforiju "in advance".

Stoga pogledavši ga, nisam htio odmah nalupati svoj osvrt, već sam ostavio da dojmovi malo odleže, tijekom čega su u novinama na svijetlo dana isplazile neke neugodne pojedinosti o Mooreovom namjernom krivom interpretiranju činjenica i zlonamjernoj montaži stvarnih dokumentarnih materijala korištenih u filmu.
Retroaktivno sagledavajući sve opisano, viđeno i pročitano vjerujem da u žustroj raspravi koja je uslijedila i žučnim demantima Bushevih političkih krilnika ima poprilično istine no usprkos tome čvrsto stojim na stanovištu da je Mooreov film izvanredno filmsko djelo.

A evo i zašto:
Krenemo li od jednostavne i nadam se svima podrazumljive pretpostavke da je redateljeva osnovna namjera bila protestrirati zbog američke vojne intervencije u Iraku i pokazati kako su američki predsjednik i njegova administracija besramno iskoristili šok vlastite nacije nakon tragičnih događaja 11. rujna i strah od novih terorističkih napada kako bi dobili političku podršku za rat onda je ovdje riječ o uspjelom i intrigantnom filmu u kojem sve Mooreove montažne eskapade na koje američki republikanci pjene poput razbješnjelih pasa treba shvatiti tek kao uspjelo sredstvo koje ovaj (neizmjerno vješt) filmaš koristi kako bi efektno naglasio poantu vlastitog filma: zagrebemo li ispod blještavila, pompe i dramatičnosti globalne politike zapljusnuti će nas smrad krvi, nafte i pohlepe.
U tom smislu prva je polovica filma nešto najintrigantije što sam u posljednje virijeme pogledao bilo na velikom platnu bilo na televiziji. U stilu istraživačkog novinara "par exellance" Moore nemilosrdnom kirurškom preciznošću secira tajnovite i zakučaste poslovne pute porodica Bin Laden i Bush sklapajući komad po komad fascinantan mozaik u kojem se vidljivi politički angažman trenutnog američkog predsjednika isprepliće sa njegovim javnosti nevidljivim poslovnim interesima.

Nakon centralnog dijela filma, u kojem redatelj posve očekivano ispituje reakcije ljudi nakon terorističkih napada 11. rujna film skreće u nešto drukčije i neuvjerljivije vode Mooreov osude američke intervencije u Iraku. Slike koje se redaju pred našim očima emotivne su i uznemirujuće no u osnovi ne donose ništa novoga a sa svojom atmosferom i patosom u potpunoj su suprotnosti sa opisanim uvodnim dijelom. Slike ratnog stradanja civila, tragikomičnog vabljenja siromašnih afroamerikanaca u vojnu službu, opisivanje svakodnevnog stresa kojem su izloženi američki vojnici u Iraku i naznake iskaljivanja njihova bijesa na vojnim zarobljenicima vjerojatno predstavljaju neugodan šok za prosječnog američkog gledatelja no nama, ruku na srce, predstavljaju tek ponavljanje onoga što smo već i sami zahvaljujući svojem vlastitom bolnom i mukotrpnom iskustvu skužili: "rat je prljava rabota iz koje bogati u principu izlaze još bogatiji a siromašni, ako u njemu prije toga ne zaglave, još siromašniji".

Bilo kako bilo Mooreov film na koncu ostavlja vrlo dobar dojam, jer čak i ako se ne slažete sa njegovim političkim uvjerenjima jednostavno mu nemožete osporiti vještinu i hrabrost da ih artikulirano i neuvijeno sklopi u gledljivu i zanimljivu filmsku formu koja će vas na ovaj ili onaj način dirnuti i nagnati na razmišljanje.