First Law:
A robot may not injure a human being, or, through inaction, allow a human being to come to harm.
Second Law:
A robot must obey orders given it by human beings, except where such orders would conflict with the First Law.
Third Law:
A robot must protect its own existence as long as such protection does not conflict with the First or Second Law.

Isaac Asimov, 1940.

Moram priznati da sam na projekciju "Robota" otišao sa popriličnom nelagodom, naime veliki sam SF fan a Isaac Asimov mi je jedan od najdražih pisaca i posljednje što mi je u životu trebalo jest svjedočenje kako bezdušna hollywoodska mašinerija u stalnoj trci za lovom u prah mrvi djelo čovjeka čije su me fantastične vizije i pitak stil zauvijek vezali za žanr. Na sreću moji se strahovi ipak nisu ostvarili (barem ne u potpunosti).

"SVETOŠUMSKI" SKEPTICIZAM
Filmske fanove "od kolina" kako bi to u Splitu rekli, one istinske dakle, posljednjih je nekoliko (desetaka) godina iskustvo naučilo da većinu medijski razvikanih i produkcijski napumpanih hollywoodskih naslova u startu dočekuje sa izvesnom dozom skepse, što posebice vrijedi za filmske adapatacije poznatih književnih djela (čast rijetkim iznimkama).
Ergo, "prolog" zaista nije obećava ništa dobroga. Stilsi i traileri koji su se mjesecima prije premijere vrtili na netu dali su nam naslutiti kako je riječ o još jednoj bedastoj "big-bum-badabum" akcijskoj eskapadi za čije su vam gledanje potrebniji hladna cola i vruće kokice nego ono što imate između ušiju.
No gle čuda, film je na koncu ipak ispao nešto više i bolje od zatupaste, akcijskim scenama i specijalnim efektima nabrijane  hollywoodske ljetne zabave. Pa da pobrojim čimbenike koji su doveli do ovog pomalo neočekivanog rezulata:

1) PRIČAM VAM PRIČU
Kako rekoh u uvodu, u početku sve je slutilo na blještavu CGI slikovnicu no film na opće iznenađenje u startu kreće posve drugim tokom. Umjesto suludog akcijskog SF-a priča starta kao futuristički whodunnit triler i pred našim se očima raspliće klasična detektivska priča tipa "tko je koga, kako i zbog čega". Prvi dio filma je zaista intrigantan i zahvaljujući uvjerljivom scenariju Jeffa Vintara koji inteligentno kombinira poznate elemete policijske istrage i futurističkog okružja u kojem se ista odvija uz samo dvije uzbudljive i dobro dozirane akcijske scene sve skupa djeluje iznenađujuće pitko i gledljivo. Kako se film bliži kraju, opisani se koncept nažalost iz osnova mijenja da bi na koncu sve skupa završilo neizbježnim, ipak je riječ o hollywoodskoj A produkciji, "action-packed-slow-motion-shoot-'em-up-kiss-my-ass-good-bye" finalom, što se vjerojatno ima zahvaliti Akivi Goldsmanu - scenaristu specijaliziranom za ovakve bedastoće (vidi: Lost in Space, Batman and Robin, Batman Forever) kojega su producenti "Robota" angažirali da svojim prepoznatljivim rukopisom "zasladi" kraj filma. Na sreću dojam Vinatrove prve dvije trećine filma dovoljno je jak i dobar da vam grije srčeko do njegove odjavne špice.

2) "BIGMOUTH" WILL SMITH, SONNY & Co.
Odluka producenata da za glavnu ulogu, onu detketiva Spoonera, odabere lajavca Smitha žuljala me je u startu. Tamnoputi mudrijaš koji je u svojoj filmografiji specijalizirao taktiku "duhovitih one-linera" u "Robotu" je gotovo u potpunosti skinuo ogrtač brbljavog akcijskog heroja koji je tako rado navlačio posljednjih nekoliko godina i više-manje uspješno se uvukao u ljušturu iskusnog i ciničnog policijskog detektiva prožetog robofobijom do kosti. "One-lineri" su doduše još uvijek prisutni no usprkos njima Smith je poprilično uvjerljiv u svojoj roli (iako ni do koljena Fordovom Deckardu u "Bladerunneru" sa kojim se usporedba nameće nekako sama po sebi). Ostatak glumačke postave je manje više nezamjetljiv, Chi McBride je vrlo dobar u ulozi  Spoonerova "I'm too old for this shit" šefa, James Cromwell (inače uzvanredan glumac) ionako u cijelom filmu glumi hologram dok je Bridget Moynahan u ulozi robo-psihijatrice Susan Calvin uvjerljiva koliko krava na mjesecu (u njenu obranu moram reći kako joj tijesne crne kožne hlače stoje zaista izvanredno).
Shodno tematici filma, pravi glumački dragulj krije se iza umjetnog i CGI efektima pogonjenog robota otpadnika Sonny-a.
Premda se u njegovom portretiranju mogao koristiti samo svojim glasom Alan Tudyk je u svog Sonnya uspio unijeti više emocija i uvjerljivosti nego ostatak spomenute glumačke postave zajedno.

3) ALEX PROYAS, BIJELA VRANA U SVIJETU "ROBOTA"
Proyas je nesumnjivo darovit i talentiran redatelj o čemu svjedoče i njegova kultna "Vrana" (po meni jedna o najuvjerljivijih strip ekranizacija uopće) i ništa manje dopadljiv noireovski SF triler "Grad Tame". Gledajući "Robota" teško je reći je li film sa Proyasom u redateljskom stolcu više dobio na uvjerljivosti ili je Proyas u redateljskom stolcu ovog filma više izgubio na dobrom glasu koji ga sve ove godine prati. Istina je vjerojatno negdje na pola puta. Naime ovakve "budžetom" velike hollywoodske produkcije u pravilu su projekti u kojima zadnju riječ imaju producenti pa je za pretpostaviti kako je Proyas u svojem radu vrlo vjerojatno morao pristajati i na brojne kompromise (ovdje poglavito mislim na već spomenuti "grand finale" filma) pa nije ni čudo što konačni proizvod ne izbliza ne odiše onom atmosferom i lookom njegovih predhodnih filmova no mora se priznati da svoju uzbudljivost, čvrstu strukturu i vizualnu privlačnost u konačnici "Robot" duguje upravo njemu.

4) EFEKTI I OSTALE SITNICE KOJE ŽIVOT ZNAČE
Vizija futurističkog društva naše daleko-bliske budućnosti (prisjetimo se godina je 2035.) u "Robotu" je poprilično uvjerljiva. Inteligentno miješanje poznatih nam, običnih i svakodnevnih sitnica te high-tech gadgeta i tehnoloških inovacija koje je valjda za očekivati u desetljećima što nam predstoje doista pomažu gledatelju da se uvjerljivo i bez prevelike nevjerice "upuca" u vizuju svijeta u kojem su roboti obična i svakodnevna stvarca poput današnje vešmašine.
NS-4 i NS-5 po mojem osobnom sudu spadaju u red uvjerljivijih filmskih vizija robota sutrašnjice a onaj Audi u kojem se Smith vozika unaokolo po Čikagu jednostavno rula.
Specijalni efekti su tečni i uvjerljivi. Mimika Sonnyeva lica je izvanredna što općenito vrijedi i za motoriku i kretanje svih robota viđenih u filmu. Final fight na kraju filma, premda kako rekoh uzevši u obzir njegovo početno ozračje strši u filmu k'o vol u kupusu, besprijekorna je kombinacija CGI, vizualnih i inih efekata, pravi eye-candy zapoklonike akcije.

5) ČASNA STARINA ASIMOV...
... na koncu ipak nema previše veze sa svime ovime. Istražujući malo background nastanka filma, saznao sam kako je u pitanju ekranizacija scenarija pod nazivom "Hardwired" oko kojega su, kao mačci oko vruće kaše, hollywoodski producenti oblijetali posljednjih nekoliko godina dok na koncu nije pao u krIlo čelnicima Foxa. Ovi su (ispravno) smatrajući kako će etiketa sa Asimovljevim imenom privući brojne SF fanove "rinejmali" film po imenu njegove kultne zbirke kratkih priča.
Iskreno rečeno, malo je Asimova u "Robotu" što će, ne sumnjam u to uopće, zaključiti i većina njegovih poklonika. Glavni junaci Asimovljevih pripovjedaka, Dr.Lanning i Dr. Calvin, ovdje su samo sidekickovi a priča je posve refokusirana na Smithov lik detektiva Spoonera (koji u kompaniji sa Sonny-em ipak ni izbliza ne nalikuje na Asimovlje proslavljeni dvojac iz "Robota Zore", "Čeličnih Pećina" i "Golog Sunca", fobičnog detektiva Elijaha Baileya i robota Daneela Olivera).
Iskreno rečeno, kompleksna pitanja koja u svojem opusu posvećenom robotima istražuje Asimov, u filmu su svedena na kostur o koji je ovješena klasična detektivska priča a potencijali koje je pružao pisani predložak na koji se film imenom poziva ni izbliza nisu iskorišteni.
No mora se priznati kako je i ono malo dobrog starog Asimova što u "Robotu" ima spretno uklopljeno u njegovu radnju. Ovdje posebice mislim na twist sa superiornom AI po imenu Viki i pozivanjem na široj gledateljskoj publici vjerojatno manje poznat Asimovljev "nulti zakon" (koji je veliki pisac osmislio 1950. godine a posve uobličio 1985. i koji uprošćeno veli kako je čovječanstvo u cjelini važnije od života bilo kojeg pojedinačnog ljudskog bića).
Ergo, ukoliko ste Isaacov fan i ukoliko u "Robotu" očekujete li konkretnu razradu neke od priča iz istoimene zbirke ostajete kratkih rukava no njeni osnovni postulati u filmu su manje više korektno ispoštovani. Dalje od toga ovaj put se na žalost nije imalo ni volje ni želje ići.

PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
"Ja, Robot" vjerojatno će jednakom mjerom razočarati one koji od njega očekuju maračni pseudo-SF i one koji misle kako bi ovdje mogla biti riječ o bruckheimerskoj kombinaciji akcije i robot-fu-a. Film naime nije ni jedno ni drugo, bolje rečeno u pitanju je kombinacija i jednog i drugog koja možda nema težinu potrebnu da postane instant SF klasik ali zasigurno nudi nekoliko mrvica više od uobičajenog hollywoodskog popcorn-flicka.