Naime nastavak krvave sage o Nevjestinoj osveti upravo je suprotno onome što ste gledajući prvog Kill Billa (bez obzira jel' vam se isti svidio ili ne) očekivali.

Malo je reći da je Q.T. nastavak zaokrenuo za 180 stupnjeva. Ako je "Vol.1" bila eskapada akcije nauštrb njegovih likova i pandemonij nasilja stavljenog u navodne znakove višeznačnih citata i najrazličitijih filmskih posveta onda je "Vol. 2" dvosatna dijaloška lamentacija u kojoj nam ovaj "enfant terible" sedme umjetnosti do kraja otkriva uzore i izvore svojeg stvaralaštva.

Q.T. je genijalni redatelj i istinski filmski umjetnik, tu nema zbora. Njegova ljubav prema filmu zrači iz svakog kadra "Kill Blla" i Q.T. ne preza ni od čega kako bi nam to stavio do znanja. Koristeći bez straha sve trikove zanata (pogravanje bojom, atmosferom, formatima slike pa čak i njenim potpunim odsustvom) Tarantino nam u svakoj epizodi filma (a svaka je za sebe jedan kompletan film u malom) pokazuje kako suvereno vlada vlastitim filmaškim znanjem i talentom i kolika je širina (a bogme i dubina) negove filmske vizije.

But (and here comes the but part)... zbroj genijalnih epizoda ipak ne jamči vrhunsku cjelinu pa je Tarantino u nastavku platio danak vlastitom ego tripu (a kao se radi, onako grubo gledajući o egu veličine Mađarske onda je razumljivo kako je i trip popriličan). Jednostavno rečeno čini mi se kako "KB2" nudi daleko manje uzbuđenja i hypa od svojeg prethodnika. Naglasak je kako rekoh u uvodu na dijalozima i razvijanju likova i to je ruku na srce posve razumljivo budući je Q.T. u dvojci jednostavno morao do kraja definirati gledateljima mitologiju svijeta u kojoj se kreću njegovi junaci koja je u prvom dijelu bila tek ovlaš ocrtana.

Rezultat je dvojak: likovi su se ovim pristupom zaista do kraja dimenzionirali (posebice Madsenov Bud, koji usprkos svoj svojoj nemilosrdnosti na koncu ispada posve dopadljiv lik) no pažljiviji se gledatelj ipak nemože oteti dojmu da kroz njihova usta prečesto i prenametljivo poput preglasnog inspicijenta progovara sam Q.T. (kao primjerice u Billovoj raspravi o Supermenovom alteregu). Ono što je meni pak najviše išlo na živce jest posve poremećeni ritam filma, "pace" kako bi to ameri rekli je ubitačan i to ne u pozitivnom smislu riječi. Opisane duuuugačke, monologe Tarantino tek s vremena na vrijeme prekida kratkim ali efektnim i briljantno režiranim eksplozijama akcije (vrhunski akcijski doživljaj je obračun između Nevjeste i ElleDriver u skučenom prostoru Budove prikolice a sceni dvoboja mačevima između Nevjeste i Billa za stolom pri čemu se ni jedno od njih dvoje ne diže iz stolca bez krzmanja se može priljepiti pridjev antologijske).

KB1 i KB2 su dakle poput lica i naličja istog novčića, tako slični a tako različiti. Sabirući dojmove nakon gledanja oba ova filma jednu stvar nisam mogao nikako svariti: Tarantinovu odluku da cijelu priču podijeli u dva filma. Izuzmemo li razumljivu činjenicu da bi financijski rezultat bio neusporedivo slabiji jednostavno nemogu naći valjan razlog za ovakvu odluku. Imam naime osjećaj da bi spajajući oba nastavka u jednu cjelinu Tarantino dobio ujednačenije i impresivnije djelo nego što je to slučaj gledajući ih zasebno.
Poznavajući Q.T. opus i način razmišljanja uvjeren sam da ćemo potvrdi ili potpunom potiranju ovakvog mog dojma imati prigodu vjedočiti u integralnoj "direcots cut" DVD verziji filma, kad god to bilo.

Sve rečeno naravno morate shvatiti kao grintanje velikog Trantinova fana, koji je pogledavši prvog KB-a i umišljajući da vrlo dobro poznaje njegov kung-fu uopće nije očekivao ovakvo "preveslavanje" pa je gledajući Vol2. pod jakim dojmom prvog dijela (barem privremeno) stekao dojam da je riječ o "otupljenoj oštrici Hatori Hanzo mača".
Moram ga dakle pogledati još jednom... na DVD-u naravno.

P.S.
David Carradine rula u ulozi Billa... zar ste uopće i sumnjali?