Dokumentarci su ponovno u modi. Svjetski trend, koji je u posljednjih nekoliko godine dobrano potpalio Michael Moore sa svojim kontroverznim filmovima "Bowling for Columbine" i "Fahrenheit 9/11" polako se probija i na ove naše prostore. Jedan od naslova u ovom žanru koji se odnedavna nalazi na policama naših videoteka, a koji nikako nebi trebalo propustiti svakako je i "Magla Rata", osakrovskom nominacijom nagrađeni dokumentarni filma redatelja  Errola Morrisa o fascinantnoj pojavi Roberta S. McNamare.

Hladan kao led, proračunat, inteligentan i beskompromisan McNamara je bio i suvremenik i aktivni sudionik najosjetljivjeg razdoblja ne samo američke već i svjetske povijesti dvedesetog stoljeća. Sastavljen na principu red McNamarinog monologa, red  intirgantnih arhivskih snimaka film (čija je cjelina podjeljena na 11 famoznih McNamarinih životnih lekcija) pokriva najzanimljivije teme, ljude i događaje od kraja Drugog svjetskog rata do završetka američke vojne intervencije u Vijetnamu.

Morris je fascinantan redatelj, umjesto da ispituje i stišće McNamaru teškim pitanjiima on jednostavno pušta ovog velikog čovjeka da iz korak po korak doslovce izlije iz sebe vlastito mučno iskustvo iz tih olovnih godina njegovog aktivnog političkog angažmana. Iz minute u minutu pred našim očima ova intrigantna figura polako otkriva, nepoznate podatke iz Drugog svjetskog rata, strogo čuvane tajne hladnog rata, pogreške američke adminstracije u njenom Vijetnamskom angažmanu kao i brojne nedoumice pa čak i pogreške koje je sam , aktivno sudjelujući u svim tim događajima, napravio.

Gledajući ovaj film čovjek se nemože oteti nelagodi. Živimo naime u uvjerenju da svjetske vlade u svakom (ili barem gotovo u svakom) trenutku točno znaju što čine, da za svaku situaciju imaju nekakav imaju plan i smjer djelovanja.

McNamarino svjedočanstvo, u svijetlu takvih predrasuda, djeluje poput pljuske po sred lica. On naime veli kako iz vlastitog iskustva zna da su veliki politički koraci u većini slučajeva napravljeni u magli nesigurnosti i neznanja te na osnovu pogrešnih procjena i krivih podataka. McNamara naravno svjedoči o razdoblju u kojem je sam igrao važnu ulogu ali parabola kojom film referira na trenutačne događaje na svjetskoj političkoj sceni jednostavno je neizbježna i ako mogu dodati, nimalo umirujuća.

Film koji u početku djeluje kao laprdanje senilnog starkelje iznenada se pretvara u iznimno važno svjedočanstvo čovjeka koji zna kako se i na koji način odvijaju stvari iza zatvorenih vrata visoke politike, svjedočanstvo koje je ne samo intrigantan dokument jednog teškog vremena što je poodavno iza nas već i otriježnjavajuća lekcija o stvarnosti koja nas okružuje.