Premda u ovom filmu funkcionira apsolutno sve, moram biti iskren i reći da sam očekivao više. No, krenimo najprije od pohvala: godinama podcijenjena Dina Lane trebala je snimiti "Nevjernu" i zaraditi oscarovsku nominaciju da bi u njoj producenti otkrili glumicu na kojoj može počivati projekt. Ne samo što je zgodna i šarmantna, nego zna i glumiti. Mada će zlobnici reći da se nema što pokazati u ulozi razočarane Amerikanke koja u Toskani otkriva novi početak, gledajući film vidjet ćete da to nije točno. Nije riječ o nikakvoj tehnicističkoj ulozi (slijepi, nijemi, aktivisti, šizofreničari, kreteni i sl.) kakve vole akademičari, već o ulozi u kojoj je trebalo pokazati različite vrste emocija u različitim okolnostima - a tu se naša Diana snašla izvrsno. Komplimenti i snimatelju Geoffreyu Simpsonu te pažljivoj redateljici Audrey Wells koja je više nego očito osjetila i svoju junakinju i autoricu romana. I tu bi komplimenti stali, jer nedostaje ono što bi me činilo da sa punim guštom preporučim film (mada je i ovakav svakako za preporuku). Naime, forte je u likovima, dok sam ja očekivao kako će se u jednom trenutku težište prebaciti na ambijent u kojem je naša junakinja pronašla svoje drugo ja, na hedonizam toskanskog trenutka i kraja. Uostalom, da bi i shvatili zbog čega je ona u jednom trenutku odlučila kupiti kuću i zauvijek se nastaniti u Toskani. No, čini mi se da će za tako nešto morati pričekati ekranizaciju cijele trilogije posvećene Toskani i proniknuti u svu dubinu emocija Frances Mayles. Ipak, i ovako je "Pod suncem Toskane" vrlo dobar, pače vrlo ugodan film koji nosi glavna junakinja, ali kojeg su obojili pobočni likovi: izvrsni Vincent Riotta u ulozi susjeda Martinija te Linday Duncan u ulozi lokalne ljepotice koja je umislila da je nekadašnja Fellinijeva muza Anita Ekberg, zatim trojac poljskih radnika (Pawel Szajda, Valentine Pelka, Saša Vuličević), misteriozni starac Mario Monicelli te "autoritativni" majstor Roberto Nobile i njegova majka Evelina Gori…