Sklopljen po provjerenoj žanrovskoj recepturi "od svega po malo" (ili kako ga je Scott Weinberg sa EFILMCRITIC.COM-a duhovito okarakterizirao: "Dances with Seabiscuit of Arabia...of the Rings") i u najboljoj maniri hollywoodskog avanturističkog filma "Hidalgo" isporučuje sve ono što se od njega traži. Predvidljiva, linearna priča (koju naglasimo i to potpisuje scenarist "Young Gunsa") o grijehu i iskupljenju glavnog junaka u ovom slučaju nije mana već prednost budući za gledatelja predstavlja doživljalj sličan posjeti poznatom restoranu ili omiljenom kafiću.  Da je Joe Johnston, kada je u pitanju filmska akcija, provjereni rutiner u čijem redateljskom rukopisu doduše nema eksperimentiranja ali ni prevelikog kvalitativnog otklizavanja imali smo prigodu svjedočiti u trećem nastavku Spielbergove franšize o dinosaurima pa njegova čvrsta i štono bi ameri rekli "by the numbers" režija Hidlaga nije nikakvo iznenađenje.

Film dakle ima sve sastoje potrebite za ugodan gledateljski doživljalj: prekrasni pustinjski eksterijeri naprosto vam se lijepe za oko, paklena akcija sve vas vrijeme drži na rubu kino stolca a tu je i neizbježni romantični element između glavnog junaka i bandoglave šeikove kćeri (dobrodošao ako u kino idete sa dobrom polovicom, ženom, curom, ljubavnicom whatever...).

Johnston je dakle u potpunosti uspio oživiti uzbudljivu atmosferu klasičnih hollywoodskih avanutrističkih filmova i jedine zamjerke koje bi se "Hidalgu" mogle uputiti jesu njegova dužina (imam osjećaj da bi, da je nešto kraći, "Hidalgo" značajno dobio na tempu čime bi i doživljaj gledanja bio intezivniji i uravnoteženiji) i "smrznuti" Vigo Mortensen u glavnoj ulozi.

Čovjek naime u filmu više sliči na Limenog drvosječu iz "Oza" nego na vatrenog kauboja čijim žilama teče indijanka krv, naprosto vam dođe da se upitate jeli ovo ista ona faca koja je u "LOTR-u" onako impresivno oživotvorila Aragorna.

No sitne zamjerke na stranu, "Hidalgo" pruža dovoljno zabave i uzbuđenja za jedan solidan "palac gore".