Bulajić je u filmu dobro postavio dva karizmatika sa svake strane gdje je udario odličnu vagu samoj priči koja se osim povijesne faktografije rasteže od patetike poput žvakaće gume. S jedne strane Yul Brynner kao partizanski miner Vlado, te s druge fenomenalni Hardy Kruger kao njemački časnik Kranzer. Ako zanemarimo babe narikače koje se u filmu krevelje i nariču u ama baš svakoj sceni u kojoj se samo na tren nazire patnja  Partizana, i ako se uspijemo otrgnuti pompoznim smrtnim hropcima poginulih branitelja, i akrobatskim padovima neprijatelja koji kroz zrak lete kao da su pogođeni raketom zemlja-zemlja, a ne metkom iz MP40 Sylve Koscine, onda ovo i nije tako loš prikaz burnog perioda naše povijesti. Samo je potreba određena doza tuposti i opuštanja. Što više, nije se preveliki problem sprijateljiti s uvijek nasmijanom facom Ljubiše Samardžića, slike i prilike mladog Srpsakog seljačića koji uz pjessu kosi četnike, kao ni sa simpatičnim likom Borisa Dvornika, za kojeg nisam siguran da li je ikad u životu odglumio iti jednu ulogu u kojoj nije bio Dalmatinac. Simpatični u svoj svojoj mladosti i naivnosti, ova dvojica pojeli su filmski kadar gdje god su se pojavili, a Bulajić ih je mudro udaljavao iz scena u kojima se pojavljuju Šovagović i Nero, čisto da ne dobijemo stvarnu sliku istinske glume, i prerano ne zaključimo tko je tu pozer, a tko faca. Picajzlama poput mene savjetujem da kod prikaza nadiranja tenkovskih jedinica zažmire na oba oka, jer bi ih moglo jako zasmetati činjenica da njemački tenkisti voze američke Shermane.

No bez obzira na sve, "Neretvi" se mora priznati šarm pred kojim nisu odolili ni mnogo veći likovi nego li su nekakvi fanovi WW2 filmova čija je karijera spisateljka pljuvačina na Popcornu. Ipak je ovo film koji je neprekidno četiri mjeseca igrao u  Njemačkoj, a u Rimu čak pola godine bez prestanka i to u nekoliko kino dvorana. Film koji je Curtu Jürgensu, Sylvi Koscini i Hardyju Krügeru donio najprestižnije filmske nagrade u njihovim domovinama, film koji je brojem prikazivanja bacio na koljena Japance, film za koji je sam Picasso radio plakat,  film o kojem je hvalospjeve pisao Jean Paul Sartre, te konačno film koji je samom Bulajiću donio nominaciju za Oscara za najbolji strani film 1969. godine.

Ipak na koncu moram priznati da mi je žao što nekad velike fore i citati iz filma (Prozor noćas mora pasti, Preko vode do slobode...) danas zvuče smiješno, na granici živog cirkusa. No vrijeme drobi sve pred sobom, a «Neretva» u nekim filmsko estetskim razmjerima nije doživjela čak ni punoljetnost. Na koncu priče o ovom izdanju jedna stvar nikako nije jasna. S obzirom da "Bitka na Neretvi" u integralnoj verziji traje 175 minuta, zašto smo u ovom izdanju dobili pola sata kraći film?