Verbalno i duboko intrigirajući film "Lost in Translation" je priča o dvoje osoba koje su izgubljene u svojim životima i misle kako više ništa ne može ispraviti stvar na bolje. Od početka filma i Bob i Charlotte pitaju sami sebe kako su završili sa ovakvim životom koji imaju sada. Još je gora činjenica da se nalaze sami u jednoj potpuno drukčijoj kulturi čije običaje ne razumiju, a da ne spominjem jezik koji niti jedno niti drugo ne znaju. Kada se ponovno sretnu - Bob i Charlotte se nalaze u zadimljenom hotelskom baru i gledaju se preko prostorije, taj momenat koji oni dožive nije samo gledanje jednog Amerikanca na drugog u stranoj zemlji već nešto više, možda kao nekakvo olakšanje. Bob je 25 godina stariji od Charlotte ali ipak to ne predstavlja nikakav problem i kada je Charlotte prišla Bobu i počela pričati, sve je bilo u redu. Dvojac se nalazi u situaciji u kojoj razumiju jedan drugoga više nego što ih njihova obitelj tj. voljeni razumiju. Sami scenarij i priča nema smisla i povoda za ulaženjem i nekakav konvencionalni romantički štih između dvoje likova jer su oni dvije centralne duše koje funkcioniraju na realnom nivou. Njihova veza je intimna, humana i topla i upravo je zbog toga film toliko poseban.

Bill Murray (kojemu je ovo definitivno jedna od boljih uloga) uspio je u karakter lika umiješati svoj originalni humor sa smrknutim licem i sa puno dobrote (što je dosta teško vidjeti u njegovim ulogama). Murray i Johansson (kojoj je samo 18 godina) vrlo dobro surađuju. Scarlett Johansson vrlo dobro napreduje i uzima izazovne i teške projekte dok njeni prijatelji po generaciji snimaju dokumentarce o skatingu i loše horrore. Ali ono što će se izroditi iz ovog filma je ponajviše Sofia Coppola prek kojom stoje još mnogi projekti (možemo joj oprostiti za ulogu u Godfatheru 3).

Muzika u filmu sa bandovima poput "Jesus and Mary Chain", "Phoenix", "Happy End", "Kevin Shields" i "My Bloody Valentine" je i više nego dobra. Nije da je muzika tu nabacana bezveze već je montirana tako da paše uz scenu, ako vam se svidi film sviđati će vam se i soundtrack. Film isto tako ima i nekoliko najživijih momenata koje već nisam dugo vidio na filmu a to je recimo scena kada pjevaju karaoke, Bill Murray vrlo dobro ukomponira i pjeva "Peace, Love, and Understanding", Scarlett Johansson pjeva "Brass in Pocket". I za kraj srcedrapajuća (u dobrom smislu) tema koja vas ostavlja u tragediji i ulazi u nekakav stadij sentimentalnosti. Svaki zadnji element filma (ostavi ljubavni moment u sredini) simbolizira sa perfektnom čistoćom i prepušta da se sve dešava prirodno, bez ikakvih napuhavanja i zapleta. U svom trudu koji je Coppola pokazala na ovom filmu pokazalo se da ima talent svog oca ako ne i veći, ima nekakvu posebnu magiju kako da otvori glumce i potpuno ih kontrolira kako želi da se ponašaju. Lost in Translation je vrlo dobro i originalno djelo i ljubavna priča koja niti u jednom trenu ne zakaže. Kada dođe kraj filma, čisto i jednostavno, osjetite svu moć i snagu filma.