No krenimo redom: "The Mexican" iz naslova filma je ime neprocjenjivo vrijednog trofejnog pištolja kojega se mafijaš Margolese (Gene Hackman) iz osobnih razloga i po svaku cijenu želi domoći. Margolese je u zatvoru a jedan od najzaslužnijih za takav razvoj situacije je smotani i pomalo glupavi Jerry koji obavljajući najrazličitije posliće za Maroglesijevu desnu ruku Naymana (Bob Balaban) pokušava odraditi svoj dug i ostati na životu. Čitavu stvar dodatno komplicira i Samantha, Jerryjeva zahtjevna djevojka kojoj se ideja da joj momak radi za mafiju razumljivo nimalo ne sviđa.

Izlaz iz opisane zavrzlame Jerryu se ukazuje kada mu Margolese ponudi posljednji zadatak, povratak pištolja opisanog na početku, čijim bi se uspješnim izvršenjem nesretnik u potpunosti iskupio. Sve izgleda vrlo jednostavno: treba samo otići u Meksiko, sresti se sa čovjekom u jednom baru, pokupiti pištolj i donijeti ga nazad u SAD. Kad Samantha čuje za plan poludi, jer su se već prije dogovorili da će otputovati u Las Vegas. Uzalud joj Jerry objašnjava da nema izbora i da će ukoliko ne izvrši dostavu biti nemilosrdno ubijen, Samantha ostaje pri svom i doslovce ga izbacuje na ulicu. Jerry odlazi u Meksiko, Samantha pak ga više ne želi vidjeti i odlazi u Las Vegas no prije nego što se uspije ukrcati u avion otima je Leroy (Gandolfini).

Ovo naravno znači da će Jerry i Samantha provesti većio dio filma odovojeno, što će pak vrlo vjerojatno razočarati mnoge koji bi rado da zvjezdani duet zajedno na kino platnu podijeli što više vremena. Ruku na srce, vidjeti Juliu Roberts kako sa jednako snažnim muškim likom ravnopravno dijeli jedan film bilo bi zaista zanimljivo. Naime tijekom svoje bogate filmske karijere ona je vrlo rijetko (ako ikada) bila u takvim situacijama. Većina njenih partnera su bili ili stariji muškarci (Richard Gere u "Zgodnoj ženi"), ili nedostupni muškarci (Dr. Jekyll i Mr. Hyde u "Mary Reilly"), ili neprihvatljivi muškarci ("Runaway Bride"), ili je pak Julia igrala ulogu heroine u vezi sa muškarcem nedostojnim njenog imena i značaja ("Erin Brockovich," "Notting Hill"). Zaista je teško naći film u kojem bi Robertsova zaigrala licem u lice sa njoj ravnopravnim muškim likom kojeg uz to još i voli. No premda takva ideja spada u red onih koje golicaju maštu ona nije (naglasimo još jednom na svu sreću) upotrebljena ni u ovom filmu.

Ovdje dakle umjesto očekivanog Pitta imamo Gandolfinija kao Leroya, grubijana koji kidnapira Samanthu iz naoko razumljivih razloga koji pak kako se priča razvija postaju sve intrigantniji i zapetljaniji. I Leroy i Samantha su veliki brbljavci te se vrlo skoro među njima razvija poseban odnos žrtve i otmičara u kojem jedno drugo naprosto obasipaju duboko osobnim ispovjestima otkrivajući međusobno najintimnije probleme i nedoumice. Samantha primjerice stalno govori o svojem odnosu sa Jerryem kojeg neskriveno okrivljava za nezrelost, neprestano odbacivanje krivnje i neprihvaćanje odogovornosti za osobne poteze, na što Leroy u razumijevanju klima glavom i nudi savjete koji kao da su isisani iz kakvog ženskog časopisa. U slijedećoj sceni njih dvoje sjede u restoranu, on izmjenjuje poglede sa čovjekom za šankom, Samantha to primjećuje, pita ga o čemu se tu radi i njihovo psihološko čavrljanje kreće u još dublje i intimnije vode.

Upravo ti njihovi dijalozi čine film posebnim. Njegov scenarist, J.H. Wyman, lako je mogao čitavu ideju pretočiti u jednu uobičajenu priču filma ceste u kojoj se vruće ljubavne scene dvoje progonjenih ljubavnika smjenjuju sa vrtoglavim automobilskim jurnjavama i krvavim akcijskim prizorima, no umjesto opisanog šablona Wyman se radije posvetio puno finijem tkanju i kao rezultat film ima ono "nešto" što ga izdvaja iz mora žanrovski sličnih uradaka. Da se razumijemo nije riječ o nečemu izuzetno dubokom i profinjenom no barem je napor da se umjesto mrcvarenja starih i izlizanih ideja nešto pametno i sa stilom ispriča vidljiv iz svakog njegovog kadra.
Wyman i redatelj filma, Gore Verbinski, presijecaju osnovnu priču različitim verzijama legende o "Mexicanu", a film dobija finu crvenu patinu svaki put kad kroz flashbackove otkrivamo zašto je taj primjerak oružja toliko cijenjen. Legende su naravno međusobno posve proturječne, što je detalj zabavan svima osim Jerryu koji je naganjajući se sa svom silom pobješnjelih meksikanaca čvrsto uvjeren da na rečenoj pucaljki leži uistinu moćno prokletstvo. Osim spomenutog, film krije svu silu drugih detalja koji se mogu svidjeti potencijalnom gledatelju, primjerice Jerryevi stupidni pokušaji da njegov engleski u Meksiku zvuči što "španjolskije" dodajući "o" na kraj svake druge riječi u rečenici ("I need a lift in your el truck-o to the next town-o") ili pak način na koji Samantha malo pomalo "čita" svog tamničara Leroya prelazi sve njegove "linije obrane", ili stil filma u cjelini koji vođen sigurnom rukom svog redatelja pušta fino zamišljeni zaplet svog scenarista da se razvije do maksimuma istovremeno uspješno izbjegavajući da se vizualnim ili dramaturškim ispadima naruši njegova cjelina.

Pitt i Robertsova su jako dobri u filmu, možda čak i bolji nego da su zajedno u svakoj njegovoj sceni, kao što je to običaj kad hollywoodski producenti rade film sa 20 milijuna dolara po ulozi vrijednim zvijezdama (vjerojatno u želji da opravdaju svoje golemo ulaganje u glumce). "The Mexican" je sličniji klasičnim hollywoodskim filmovima s polovice prošlog stoljeća gdje glumačke veličine nisu dominirale apsolutno svakim kadrom filma puštajući tako s vremena na vrijeme da i sporedni likovi dođu na svoje. Da se kojim slučajem "The Mexican" sveo samo na dvoručni bekhend Pitt-Roberts ostali bi uskraćeni za predivno odigranu Gandolfinijevu rolu a to bi pak bila prava šteta.