Ne želim biti sarkastičan (ironičan, ciničan...whatever) ali zaista ispada da je Joel Schumacher najbolji kada radi filmove sa budžetom od "šesnaest dolara i tri topla sendviča".
Nakon upravo nevjerojatno dobrog, minimalističkog (produkcijiski gledano) ali upečatljivog "Tiger Landa"(trk u videteku), u kojem je BTW Colin Farell i otkriven, "Šumi" se dofatio poodavno napisanog scenarija Lary-a Coena i bez velikih filozofiranja pretočio ga u gledljiv film u samo deset dana snimanja. Daleko od toga da je "Telefonska Govornica" količinom napetosti i misterije dosegla hičkokovske ravni a Joel se nije previše trudio ni da u potpunosti dočara svu žestinu urbane paranoje kojom je odisao Coenov predložak no da Suhumacher nije uspio ovu,za današnje pojmovi poprilično kratku, filmsku moralku zaogrnuti u dopadljivo ruho trilera i uobičajene neuroze urbanog megapolisa ustvrditi može samo zlopamtilo kojem se ovaj nepostojani redatelj grdno zamjerio nekim od ranijih (ne)djela (8MM, Batman & Robin, A Time to Kill, Batman Forever, The Client). Zbog kompozicije priče, gotovo sve se dakle odvija u i oko jedne obične newyorške telefonske govornice, kroz film paradira tek nekoliko glumaca no ekipa se očigledno istom zaigrala slobodno i posve neopterećeno pa likovi koje upoznajemo u ovom brzom uvidu u svakodnevicu urbane džungle djeluju stvarno, realistično i životno kao da su ovaj tren skupljeni sa ulica New Yorka. "Telefonska Govornica" dakle nipošto nije vrhunski primjerak filmske napetice ali je svakako gledanja vrijedan komadičak hollywoodske zabave, što i nije mala stvar imajući u vidu kakvim i kolikim sve hrpama smeća ta "tvornica snova" zasipa današnje filmsko tržište.
|