Da parafraziramo nekadašnji hit Radioheada - video ne ubija radio zvijezdu već tinejdžere! Najuspješniji film u Japanu nastao je ekranizacijom romana Kojia Suzukija (zovu ga japanskim Stephenom Kingom), i ubrzo po prikazivanju postao pravi fenomen. Poslije pojave ovog filma (koji je doživio još dva dijela, 1999. "Ringu 2" i 2000. "Ringu 0: Baasudei"), u Japanu je nastao potpuno novi filmski žanr - psiho-horor (koji u Americi vješto preuzima M. Night Shayamalan, naročito "Šestim čulom" - ne bih se zakleo na daroviti Indijac nije barem 10-tak puta gledao Nakatin rad). Radilo se o istinitoj priči (što bi ipak bilo pretjerano, osim ako nije riječ o nekom serijskom ubojici i modificiranoj priči) ili urbanoj legendi, nije bitno po sam film: "Krug" je osvojio Japan, a zatim i cijeli svijet. Nije dugo trebalo čekati američku verziju, ali o tome drugi put. Ukoliko ste ljubitelj psiho horora, ovo je pravi izbor za vas: nema tu hektolitara krvi / kečapa niti potenciranog nasilja nalik novom američkom valu tinejdžerskih horrora. Japanski «Krug» je ponajprije pametno napisan film (očito i roman) pun mistike, a zatim i izvrsno režiran u kojem je jedan od najvažnijih detalja glazbena podloga. O glumačkim doprinosima teško je suditi, jer još uvijek ne uspijevam prepoznati količinu i snagu emocija kod istočnjaka (što je za za ovaj film vrlo važno), a za prosječnog gledatelja (u čiju se ulogu pokušavam staviti) ipak problem. Zanemarite li ovo posljednje, japanski «Krug» prikovat će vas za stolac!