Jednoga dana Parkera slučajno ugrize genetski modificirani pauk, nakon čega on iznenada razvija nadljudske sposobnosti poput hodanja po zidovima i stropovima te posebnog čula koje ga nepogrešivo upozorava na opasnost. No još je jedan čovjek u gradu, nekako baš u to vrijeme prošao čudesnu preobrazbu; riječ je o naučniku Normanu Osbornu, ocu njegovog najboljeg prijatelja Harryja koji se nakon nenamjernog izlaganja opasnom nervnom plinu pretvorio u super jakog i psihotičnog stvora po imenu Goblin. Parker i inače rastrgan između svog posla foto-reportera i novootkrivene ljubavi nalazi se pred još jednim izazovom, obračunom sa zločincem čije nadnaravne sposobnosti možda prelaze i njegove vlastite.

Jedan od najduže pripremanih hollywoodskih projekata, barem kada je pretakanje uspješnog strip serijala u filmsko štivo u pitanju (naime ideju o filmu čiji bi glavni junak bio popularni strip junak Spider-Man gurao je još sedamdesetih godina prošlog stoljeća poznati američki filmaš James Cameron), napokon je osvanuo na filmskom platnu.

Razočaravajući rezultati sličnih hollywooskih naslova posljednjih godina su doduše nagnale i filmoljupce i poklonike kultnog strip-junaka da sa podozrenjem iščekuju krajnji rezultat ovog poduhvata, no na opće olakšanje može se ustvrditi kako su svi strahovi bili ipak potpuno neutemeljeni. Najveće zasluge za ovo zasigurno ima redatelj filma Sam Raimi, jedno od rijetkih kultnih imena recentne hollywoodske produkcije i filmaš čiji se vizualni stil i neporeciva mašta mogu usporediti sa filmskim genijem jednog tima Burtona. Shodno tome, paralela između Raimijeva Spider-Mana i Burtonovog Batmana nameće se sama po sebi. Po ocjeni mnogih kritičara, a potpisnik ovih redaka u potpunosti se slaže sa spomenutom konstatacijom, ova dvojica redatelja jedini su koji su u potpunosti uspjeli stripovsku formu kultnih naslova Marvel i DC Comicsa besprijekorno pretočiti u pitak, maštovit filmski oblik obogaćen vlastitom autorskom vizijom i što je posebno važno poštujući pri tome veliku večinu originalnih postavki strip izvornika.

Raimijev Spider-Man, baš kao što se i očekivalo od jednog akcijskog SF spektakla sa superherojem kao glavnim likom, dinamičan, uzbudljiv i shodno Raimijevoj redateljskoj reputaciji vizualno savršen film. No ono što je posebno iznenađujuće, imajući na umu da se ipak radi o ekranizaciji strip predloška, Raimijevo djelo nudi u akcijskim filmovim ove vrste nejčešće nepostojeću dubinu i kompleksnost likova. Peter Parker, kojeg naprosto izvanredno utjelovljuje Tobey Maguire (hollywoodska mlada glumačka zvijezda u usponu na čiji je angažman za ulogu čovjeka-pauka većina strip fanova ispočetka gledala sa visokim podozrenjem) junak je sa kojim se svatko od gledatelja bez obzira na svoje nevjerojatne supersposobnosti ože poistovjetiti, potvrdivši tako nepisano pravilo da uvjerljivog superheroja (filmskog ili stripovskog, svejedno) ponajprije čini ona svakodnevna i obična ljudska strana njegove osobnosti.

Naravno ono bez čega je priča o bilo kojem superheroju posve besmislena je i njegov zli superprotivnik, a Maguireov Spider-Man nalazi sebi ravnog u liku elementarne superzloće Zelenom Goblimu. Sjećate li se maestralne role Jokera kojom je Jack Nicholson tako fenomenalno zapaprio život Burtonovom prvom Batmanu (kojega je pak, podsjetimo se, izvanredno odigrao Michael Keaton). Mislili smo da će proći stoljeća dok se ponovno na filmskom platnu ne ostvari jedan tako skladan akcijski kontrapunkt, no Willem Dafoe uspio je u tome, njegov Zeleni Goblin prava je i vrlo uspjela protuteža Tobeyjevom Spider-Manu.

O specijalnim efektima nećemo previše trošiti riječi, tehnička izvedba hollywoodskih blockbuster proizvoda uvijek je bila besprijekorna, osim toga ime Sama Raimija samo je po sebi garancija vizualne kvalitete. Neki drugi redatelj možda bi se i našao na neopisivim mukama u pokušaju da oživi heroja koji se cijelo vrijeme poput novovjekog Tarzana ljuljuška urbanom džunglom metropolisa ovješen o tanke niti paukove mreže, no ne i Raimi. Dosljedan sebi i svojoj reputaciji posve je uspio zauzdati fenomenalne, nezaboravne i zaprepašćujuće specijalne efekte podredivši ih radnji i tijeku priče izbjegavši vrlo čestu zamku koja obično proguta ovakve filmove – da FX-i postanu sami sebi svrhom i jedina stvar o kojoj nakon njihova gledanja publika priča.

Da ne stvorite pogrešan zaključak, Spider-Man je stopostotno film-strip no strip-film sa dušom, koji i nakon drugog gledanja nudi jednaku količinu zabave i uzbuđenja, a to je, mora se priznati, rijetkost u današnjoj kino ponudi koju jednostavno morate poštovati.