| Bez ocjene |
|
| HRVATSKI NASLOV: |
| UHVATITE CARTERA |
| NASLOV ORIGINALA: |
| GET CARTER |
| REŽIJA: |
| Stephen Kay |
| SCENARIJ: |
| David McKenna prema noveli Teda Lewisa |
| GLAVNE ULOGE: |
| Sylvester Stallone, Miranda Richardson, Rachel Leigh Cook, Mickey Rourke, Michael Caine, Alan Cumming |
| ŽANR: |
|
Akcijski /
Drama /
Triler
|
| PRODUKCIJA: |
| Morgan Creek / Franchise |
| DISTRIBUCIJA: |
| UCD |
| TRAJANJE: |
| 102 min |
| GODINA: |
| 2000 |
| IZDANJE: |
 |
| Još nema komentara na ovu recenziju |
| Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare |
|
|
 |
UHVATITE CARTERA
(GET CARTER) |
|
Carter (Stallone) utjerivač je dugova iz Las Vegasa. Na vijest da mu je brat umro odlazi u Seattle na pogreb. Bratova udovica (Richardson) prima ga hladno, s obzirom da godinama nije komunicirao s bratom. Bratova kći (Cook) odaje mu kako sumnja da joj je otac ubijen. Carter počinje privatnu istragu koja u prvi plan kao sumnjivca izbacuje makroa Paicea (Rourke) i informatičkog milijardera Kinneara (Cumming). Carter se nađe na meti napadača, ali i bratova obitelj.
|
|
| | | |
| Godine 1971. redatelj Mike Hodges snimio je film "Get Carter", krimić o obiteljskoj osveti situiran u polusvijet Newcastlea i temeljen na romanu "Jack's Return Home" stanovitog Teda Lewisa. Ovaj nepretenciozni, tipično britanski krimić s vremenom se izlio iz korita i postao mali kultni film otočke kinematografije. Nedavno je u statusu klasika prikazan i na HTV, a o naraslom ugledu Hodgesovog filma govori i to da je izvorni scenarij tiskan kao knjiga u prestižnoj knjižnici British Film Institutea i "Sight and Sounda". |
Nezajažljivo gladan predložaka, komercijalni film okrenut će svaki kamen da nađe kakvu hranu za konzumente razjapljenih usta. U hrpi klasike iz sedamdesetih koja je u posttarantinovskom svemiru došla na reciklažu razumljivo je da je i "Get Carter" dobio svoje. Nova verzija koju je "Warner" izbacio prošle godine premještena je iz Sjeverne Engleske u Seattle, a režija je povjerena mladom Stephenu Kayu, redatelju koji je poznat po svom debitantskom filmu "The Last Time I Committed Suicide", neobjašnjivo hvaljenoj biografiji najboljeg Kerouacovog prijatelja i beatničkog pisca Neila Cassidyja. Mnogo zanimljiviji od izbora redatelju u slučaju američkog "Get Cartera" bio je izbor glumaca. Riječ je o pravoj galeriji posrnulih veličina. Naslovnu ulogu tako glumi Stallone koji dugo nije imao značajan film, a koji je već u "Coplandu" pokušao glumiti dramsku ulogu u žanrovskom filmu. Uz Stallonea se u filmu pojavljuje i Mickey Rourke, koji je za tu ulogu nominiran za zloglasnu "Zlatnu malinu" kao najgori muški epizodist. Tu je i Michael Caine, glumac koji je u izvorniku glumio Cartera, a ovdje utjelovljuje sporednog zlikovca Brumbyja.
Kayev "Uhvati Cartera" spada u onu vrstu filmova koji su dušu dali za iživljavanje kritičara. S jedne strane, kritičar može pokazati erudiciju i poznavanje tradicije i uspu lupnuti holivudske neobrazovane gremline koji je ne poznaju. S druge strane može diskursom čuvara svetohraništa zagrmjeti o bogohuljenje klasike, gramzivoj i profanoj filmskoj industriji kojoj ništa nije sveto, a ponajviše o tome kako je nekad bilo drukčije i bolje. Taj tip diskursa prilično je odbojan i ignorantski, ali u slučaju Kayevog "Uhvati Cartera" čovjek nema izbora nego da ga zdušno prihvati. Jer, Kayev film ne samo da je loš: on je jedan od najgorih filmova koje smo posljednjih godina vidjeli na velikom ekranu.
"Get Carter" srazmjerno vjerno slijedi priču britanskog izvornika, uz razumljive promjene vezane za novi prostor, vrijeme i ikonografiju. Priča o razmetnom članu obitelji koji se želi iskupiti tako što će osvetiti ubijenog brata, Stephena Kaya kao da nije zanimala. Naracija se cijelo vrijeme vrti na mjestu poput hrčka na kotaču, a navodno iznenađujući obrat na kraju po kojem se američki "Get Carter" udaljuje od izvornika trivijalni je kec iz rukava. Jedino što je Stephena Kaya istinski zanimalo u "Uhvatite Cartera" paradiranje je eliptičnim stilom punim začudnih montažnih skokova. U čitavom filmu on karakterima, njihovim odnosima i ljudskoj drami posvećuje onoliko pažnje koliko treba da likovi ispucaju replike u skraćenim, dramaturški nepismenim i ponajčešće banalnim govornim scenama. Kayeve emotivne scene bez emocija su, trilerske bez suspensa, dramske bez drame. Kad u "Get Carteru" vidite Kayev prizor nježnosti, prizor pogreba ili prizor gnjeva imate osjećaj da redatelj nikad u životu nije bio nježan, gnjevan i da mu nikad nije nitko umro.
Ono što jedino donekle vadi "Cartera" glumački su veterani. Čovjek u čijim su filmovima kriminalci uvijek bili cool i glamurozni - Jean Pierre Melville - rekao je kako nikad ne bi radio film o stvarnim kriminalcima, jer su oni obično banalni, neotesani i glupi. Stallone i Rourke u filmu su upravo takvi: zastrašujuće lišeni sjaja, loše odjeveni i općenito žalosni. Obojica glumaca izgledaju prilično ocvalo i potrošeno, a tugaljiv prizor njihovih lica i bicepsa načetih starošću nenamjerno pridonosi dojmu filma. |
|
| | | |
|
|
|
