VijestiNajaveRecenzijeSound Of VisionKolumneSpecialForumImpressumSearchFAQ
infobox: BLADE RUNNER

KOMENTARI:

Još nema komentara na ovu kolumnu

Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare
« povratak
Kolumna: BLADE RUNNER

Kolumna: BLADE RUNNER BLADE RUNNER
(27.03.2016.)

Zamisli da te tvoj Stvoritelj kreirao da budeš rob. Radna snaga, oruđe za opasne pothvate, član ubilačkih postrojbi ili pak temeljni model za razonodu tj. pružanje seksualnih užitaka. Čovjekoliki replikant izrađen tako da budeš jednak ljudima u svemu, osim u osjećajima. Iz tog razloga ugrađen ti je obrambeni sustav, rok trajanja od četiri godine, kako ne bi stigao razviti svoj vlastiti osjećajni odaziv. Mržnju, ljubav, strah, ljutnju, zavist. No, što ako si u svojem kratkom četverogodišnjem životu uspio vidjeti stvari koje ljudi ne mogu ni zamisliti? Razarače kako gore u vatri na rubu Oriona. C-zrake kako palucaju u zraku pored Tannhäuserovih vrata. Ne bi li, kad osjetiš da će svi ti trenuci biti izgubljeni u vremenu poput suza na kiši, odlučio pronaći svog Stvoritelja da ga upitaš zašto te stvorio da živiš u strahu i zatražiš od njega više vremena?
Mislim, dakle jesam.

Bolno je živjeti u strahu
Ljudskiji od samih ljudi
Iako je planet na kojem boraviš mjesto vječnog mraka i kiša nikad ne prestaje lijevati, među svim tim neonskim svjetlima postoji dovoljno razloga za život. Za istraživanje novo razvijene senzacije zvane osjećaji. Privilegije koja ti je trebala biti uskraćena, pa je stoga više cijeniš od onih koji su rođeni s njom i s vremenom je prihvaćaju zdravo za gotovo. Bi li našao utjehu u riječima da svjetlo koje svijetli dvaput jače upola manje traje ili da će te bog bio-mehanike usprkos nekoliko moralno upitnih odabira rado pustiti u raj? Koja bi bila tvoja reakcija na spoznaju da tvoj bog nije nimalo inteligentniji od tebe? Da ne može osmisliti bolje ideje, ne može dokučiti bolja rješenja? Da je i on samo djelić veće slike? Da ga čak u šahu možeš poraziti? Da ti je zapečatio sudbinu u startu tako da je ni on, a ni ti ne možete promijeniti? Da si za njega tek uspio pokus i ništa više? Bio bi izuzetno razočaran svojim Ocem. Možda bi ti se zgadio u tolikoj mjeri da bi, obuzet divnim i toliko opasnim emocijama, smrskao ono što nazivamo ogledalom duše… njegove oči.

Blade Runner je čisti egzistencijalizam. Nikad, u čitavoj kinematografskoj povijesti, nije vještije prikazan susret kreatora i njegove kreacije i napetije upriličen uzaludan pokušaj borbe protiv nametnute nam smrtnosti. Temeljen na romanu Sanjaju li androidi električne ovce? Philipa K. Dicka, Istrebljivač Ridleya Scotta jedno je od nezaobilaznih vrhunaca sedme umjetnosti. Savršen spoj noir krimića, akcije, znanstvene fantastike i drame. Brutalno nasilan i vizualno predivan. Često je oboje istovremeno, recimo kod prizora Zhorinog „umirovljenja“. Nezaboravan film kojem se uvijek lijepo vratiti. Nastanak takvog djela iziskuje iznimnu kreativnu energiju. Mnogo se čimbenika moralo savršeno poklopiti, a nekoliko poći sasvim po zlu, da bismo danas mogli uživati u Blade Runneru. Scott je u ono vrijeme trebao režirati Dinu, pješčani planet, adaptaciju kultnog romana slavnog pisca znanstvene fantastike Franka Herberta. Taj je projekt propao (kasnije će ga realizirati David Lynch) i Scott je isprva odbio originalnu verziju scenarija Hamptona Fanchera naslovljenog Dangerous Days. Producent Michael Deeley preimenovao je Fancherov scenarij u Blade Runner nadahnut naslovom romana William S. Burroughsa i Ridley Scott, emocionalno potresen zbog smrti starijeg brata, pristao je režirati film. Pošto je Fancher bio jako osjetljiv oko bilo kakvih preinaka njegovog teksta za doradu scenarija prema željama redatelja unajmljen je David Webb Peoples. Samo snimanje bilo je dugo i mučno, prepuno tenzija između američke ekipe i redatelja Engleza, s debelim prekoračenjem budžeta i vremenskih rokova i vrlo nervoznim glavnim glumcem. Iznimno frustrirajući proces nastanka filma nakon premijere nije opravdan pošto mu nije bila naklonjena ni kritika ni publika. Kultni status stekao je tek kroz video i televizijsko prikazivanje, pa u konačnici i redateljskom verzijom. Znači, postoji više verzija Blade Runnera. Originalna kino verzija sadrži Deckardovu naraciju na zahtjev producenata koji su smatrali da publika neće shvatiti film. Veći problem predstavljala je činjenica da je publika očekivala sasvim drugačiji oblik zabave. Akcijski SF, a ne filozofsko egzistencijalni film. Naracija Fordu nikako nije odgovarala, kao ni sretan završetak u kojem Deckard bježi s Rachael iz grada vozeći se cestom kroz suncem obasjanu šumu. Scott je također sve to smatrao suvišnim, pa je redateljska verzija iz 1992. lišena naracije, ubačen je prizor s jednorogom i odrezan bajkovit završetak. Finalna verzija iz 2007. sadrži proširene prizore i dijaloge kao i poboljšane specijalne efekte. Postoji i takozvana radna verzija s alternativnim otvaranjem, bez naracije sve do završnih prizora, bez jednoroga i s drugačijom glazbom. Imamo i međunarodnu kino verziju koja sadrži nešto više prizora nasilja od američke verzije. Iako ima onih kojima se naracija sviđa, među njima i redatelju Guillermu del Toru, finalna verzija je Blade Runner kakvim ga je zamislio Ridley Scott.

Harrison Ford je istrebljivač, ciničan lovac na replikante. „Pokretna klaonica“, od milja. Scenarist Fancher ulogu je zamislio za Roberta Mitchuma, a koliko god nevjerojatno zvučalo, ozbiljno je razmatran i Dustin Hoffman. Srećom uloga je pripala glumcu koji se istaknuo pod redateljskim palicama majstorske trojice, najprije sporednim ali efektnim pojavljivanjem u Prisluškivanju i Apokalipsi danas F. F. Coppole, pa kao utjelovljenje Hana Soloa u Ratovima zvijezda Georgea Lucasa i kao Indiana Jones u Otimačima izgubljenog kovčega Stevena Spielberga. Komunikacija između Scotta i Forda bila je minimalna, uglavnom zbog glumčeva nezadovoljstva uvjetima snimanja. Srećom, Scott tvrdi da Ford posjeduje iznimnu glumačku inteligenciju i točno zna što se od njega traži na setu tako da mu detaljne upute nisu bile potrebne. No, takve je upute svakako trebala mlada i neiskusna Sean Young u ulozi eksperimentalne replikantice koja zbog ugrađenih sjećanja vjeruje da je čovjek. Bila je redateljev odabir s kojim se nitko nije složio ali je Scott uspio iz nje izvući što je tražio. Glavna zvijezda filma, onaj koji plijeni pažnju prilikom svakog pojavljivanja, svakako je Rutger Hauer. Kad je upitao Scotta kako bi trebao izgledati vođa replikanata Roy Batty, redatelj mu je odgovorio, „zamisli crtež Enki Bilala“. Hauer je, tvrdi redatelj, prirodno teatralan. Glumčeva je ideja bila da u završnom obračunu uzme u ruke golubicu. On je pridodao toliko citiran „trenuci izgubljeni u vremenu poput suza na kiši“ dio zaključnom monologu. Njegov je lik ujedno i kršćanska alegorija. Citat Williama Blakea o uzdizanju anđela u njegovoj interpretaciji zvuči „u plamenu padoše anđeli“. Tijekom završnog obračuna napravi stigmatu probovši si šaku čavlom i kad „umire“ ispušta bijelu golubicu, simbol duše. Kroz smisao za humor i poeziju, dječačku razigranost pa i seksualnost, Hauer je u replikanta Battya utkao naznaku duše i stvorio jedan od nezaboravnih filmskih likova. Sporedni su likovi također vrlo upečatljivi. Brion James je ulogu replikanta Leona navodno dobio jer je na audiciji prestravio redateljevu tajnicu. Daryl Hannah je šminku svoje Pris temeljila na izgledu Klausa Kinskog iz Herzogovog Nosferatu: Phantom der Nacht, a Joanna Cassidy imala je zmiju kao kućnog ljubimca što je iskoristila u interpretaciji ubojite replikantice/egzotične plesačice Zhore. U maloj, ali vrlo dojmljivoj ulozi, sjajno se snašao Edward James Olmos. Toliko se unio u karakter pedantnog istrebljivača Gaffa da je čak izmislio ulični žargon kojim priča u filmu. Tu je i J. F. Sebastian koji pati od ubrzanog starenja, takozvanog Metuzalemovog sindroma. Tog dobroćudnog i usamljenog genetskog dizajnera, koji si izrađuje razne igračke da mu prave društvo, tumači William Sanderson.

Redatelj je inspiraciju za izgled budućnosti pronašao u kultnom magazinu Heavy Metal tako da Blade Runner svoj vizualni identitet uvelike duguje Moebiusu tj. slavnom francuskom autoru stripa Jeanu Giraudu, posebice stripu The Long Tomorrow čiji je scenarist Dan O’Bannon (također autor scenarija Aliena i kultne Carpenterove Tamne zvijezde). Prema Scottovim skicama vizualni futurist Syd Mead kreirao je impresivne crteže u boji na temelju kojih je kasnije dizajnirao vozila i gradsku vizuru. Noć, dim i kiša, kad je u pitanju eksterijer, uvijek su prisutni. Noćno snimanje i dim štedjeli su budžet prikrivanjem nedostataka seta. Zadatak kiše bio je oživjeti ulice. Učiniti ih stvarnim i atmosferičnim. A atmosferičnost podiže i genijalna glazbena podloga grčkog skladatelja Vangelisa. Turobna, a opet topla i nostalgična savršeno zaokružuje cjelinu. Kostimografija je, u skladu sa scenografijom, raskošna. Imamo sve! Od klasičnih bundi, kostima širokih ramena, kišnih kabanica pa sve do cyberpunk mode replikanata. Naglašena je multikulturalnost. Na vlažnim i prljavim ulicama Los Angelesa budućnosti, osvijetljenim neonskim svjetlima, vidimo pripadnike Hare Krišne, pankere, Židove, priča se uličnim dijalektom, dominira istočnjačka kultura. Stvoren je klaustrofobičan ugođaj u rangu Metropolisa Fritza Langa. Tyrell, biznismen i znanstvenik koji je stvorio moćnu korporaciju koja proizvodi humanoidne robove, obitava u ogromnoj palači, svojevrsnoj zlatnoj piramidi koja se uzdiže nad tmurnom futurističkom panoramom Los Angelesa. Postojala je ideja da nakon što Batty smrska lubanju svog stvoritelja vidimo da je i sam Tyrell zapravo bio replikant. Nakon tog prizora, koji postoji samo kao skica scenarija, Batty se diže liftom na još višu razinu piramide gdje pronalazi Tyrellove ljudske ostatke u svojevrsnom sarkofagu. Mnoge scene su prekrižene zbog premalog budžeta. Odustalo se čak i od jednog replikanta. Iz Vanjskih kolonija pobjeglo ih je šest. Po scenariju jedan je trebao izgorjeti trčeći kroz električno polje dok je u finalnoj verziji promijenjeno da ih je stradalo dvoje. Bez obzira na budžet, film sadrži genijalne praktične efekte koji ostavljaju jači dojam od modernih računalnih efekata. Vizualni efekti besprijekorno su integrirani u priču.

2019. je iza ugla. Zagađenja koja ugrožavaju život biljnom, životinjskom i ljudskom rodu su sadašnjost koju živimo. Moćne korporacije koje stvaraju čovjekolike robove bez osjećaja isto tako više nisu samo sastavni dio tamo neke izmišljene distopijske budućnosti. Dodatna mjera opreza protiv razvijanja osobnosti ugradnjom lažne povijesti/sjećanja kojom se nadziru emocije efikasno se provodi. Budućnost jako brzo postaje sadašnjost. Postoji li značenje izvan onoga čemu mi dajemo smisao? Nakon što poslušno odradiš svoj posao da bi platio sve obveze i priuštio si malo zabave, jesi li ponosan na sebe, mali čovječe? Viđaš li kad sklopiš oči bijele jednoroge? I jesu li ti tvoji snovi, bez da poduzimaš išta da ih ostvariš, dovoljni da se osjećaš ljudski? Jesi li ikad prošao glavom kroz zid? Taj osjećaj ponekad nije toliko bolan koliko je oslobođavajući. Isto kao što kiša na licu može biti sasvim ugodna senzacija. Bi li prošao Voight-Kampffov psihološki test? Možeš li barem sebe samog uvjeriti da nisi replikant? Ako ipak jesi, možeš li prestati biti? Možeš li prestati slijepo slijediti naredbe? Ma tko još zaista živi? Roy Batty je naučio cijeniti život u tolikoj mjeri da ga je na kraju poštedio Deckardu. Stvaranje života je božanstveno, cijeniti život je ljudski. Koliko se god malenim osjećao velike su šanse da si sposoban za oboje. Ridley Scott može biti iznimno ponosan na svoje dijete koje je usprkos teškim porođajnim mukama i „tinejdžerskim“ godinama, kad se tražilo i pokušavalo biti što bi drugi htjeli da bude, izraslo u pravo kinematografsko remek-djelo bez isteka roka trajanja.

TEKST PREUZET S AUTOROVE STRANICE FILMOKAZ: https://www.facebook...filmokaz.hr/?fref=ts
„Kad bi samo mogao vidjeti ono što sam ja tvojim očima vidio.“
Moebius
« povratak Goran Plantak
© 2003 popcorn.hr