VijestiNajaveRecenzijeSound Of VisionKolumneSpecialForumImpressumSearchFAQ
infobox: PRIČA O JOHNNYJU WEISSMULLERU

KOMENTARI:

Još nema komentara na ovu kolumnu

Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare
« povratak
Kolumna: PRIČA O JOHNNYJU WEISSMULLERU

Kolumna: PRIČA O JOHNNYJU WEISSMULLERU PRIČA O JOHNNYJU WEISSMULLERU
(01.03.2016.)

Zapravo je to bila sasvim loša ideja, mada se, kao većina istih, u začetku nije činila takvom. Loša, zato što mi nećakinje nisu bile ama baš ni sa čim vezane uz Tarzana, nisu imale uspomene na ranojutarnje nedjeljne matineje filmova na TV, nisu se susretale s Julesovim ilustracijama u prekrasnom Epohinom izdanju Burroughsovih knjiga (ilustracije bazirane upravo na Weissmulleru), a još manje s Fosterom, Hogarthom ili Manningom u stripovima. Tako da im to sve skupa nije značilo ništa. S jedne strane ih je to dovelo u ne fer prednost spram mene (mada sam ja ovo prije navedeno zapravo planirao iskoristiti kao vlastiti adut) - otvorene „kritičke“ oči, u kombinaciji s mladim, oštrim umovima, dovele su do nemilosrdnog seciranja. „Tarzan, the ape man“(„Tarzan, čovjek-majmun“), proveo se kao bos po trnju.


Weissmuller, umjesto da stekne dva nova ljubitelja, gubi jednog starog i u kojoj draga uspomena na neprikosnovenog kralja džungle velikog ekrana, tamni do nepovrata.

Gotovo da je bilo tako, ali ipak nije. Činjenica je da se od tog dana nisam želio više vraćati tim filmovima, ali za potrebe ovog teksta bilo je potrebno ipak malo osvježiti sjećanja. I onda sam se mašio za jedan od rjeđe gledanih, „Tarzan Triumphs“ – „Tarzanov trijumf“, naslov iz drugog dijela serije kad je RKO preuzeo štafetu od MGM-a, što je zapravo i spasilo stvar. Nisam mogao vjerovati kad sam opazio legendarnog Sig Rumana, nezaboravnog Concentration Camp Erhardta iz još nezaboravnijeg filma Ernsta Lubitscha „Biti ili ne biti“, da nastupa u ovom filmu, što sam sasvim zaboravio. To me toliko oraspoložilo da su mi se stvari ponovno vratile u pravu perspektivu – silno sam uživao. Pa kakvog onda smisla ima bakćati se nekakvim statistom – krokodilom? Nikakvog. A Johnny možda i nije bio glumac šekspirijanskog kalibra, nikad se nije ni trudio biti, ali on Tarzana zapravo niti nije glumio. On je BIO Tarzan.

Nekako ljudi vole svojatati i identificirati se s uspješnim ljudima i/ili istinskim zvijezdama, a pogotovo njihovim uspjesima. To je naš čovjek! Međutim, za našeg čovjeka Weissmuellera nekako je teško reći koliko je zapravo naš. Što zbog tadašnjih političkih mijena, jer će Austro-Ugarska, zemlja u kojoj se rodio 2.6.1904., za nešto će više od jednog desetljeća, nestati s karte svijeta, a i sam se pojam „naš“ u međuvremenu podosta suzio u još jednim krvavim mijenama s kraja XX stoljeća. Sam Johnny je imao svoju verziju mjesta vlastitog rođenja, kojega se iz čisto praktičnih razloga držao dugo, dugo godina. Dakle po jednoj priči, obitelj mu potječe is sela Međa, u Banatu u Srbiji, na granici s Rumunjskom, dok službene biografije najčešće navode Freidorf, sada predgrađe Temišvara, znači Rumunjske, koje je tada bilo u Mađarskoj.

Niti jedna od ovih solucija, bez obzira što je jedna i prava, nije bila duža od sedam mjeseci, jer su Weissmulleri (pa i mali Janoš, Johan ili kasniji John) već u siječnju 1905 završili u Americi. Spominjao sam da postoji i treći izbor, provjereno kriv, štoviše lažan, kojeg će se John držati sve do kraja života – a taj je da je rođen u Windberu, Pennsylvania, gdje je zapravo rođen njegov brat Peter. Razlog je bio sasvim neobičan i kompliciran, baš koliko i bespotreban. Majka mu je tajila podatke o podrijetlu, bez obzira što je trebao i mogao samo zatražiti prijem u državljanstvo i položiti ispit iz poznavanja američke povijesti, ispit težine da bi ga, bez neke pripreme, vjerojatno položili svi aplikanti. Ne, priča je morala poprimiti zanimljiviji tijek. 1924. godine da bi mogao nastupati kao član američke ekipe na Olimpijskim igrama, podnesen je krsni list – lažni, njegovog brata Petera, gdje je drugačijim rukopisom i tintom dopisano Johnny – Peter Johnny Weismuller, koji je kršten u katoličkoj crkvi u Windberu. Zapravo bi bila neizmjerna šteta za sve da nije nastupio na tim olimpijskim igrama, ali je tužno da je, zbog tuđe bedastoće zapravo, do kraja života ostao vjeran tom falsifikatu. Jedan od razloga zašto je tako postupio vjerojatno leži u činjenici da je bio upoznat sa slučajem desetobojca Jima Thorpea, koji je kao amaterski olimpijac, primio stanoviti uistinu sitan honorar za nekakav nastup na baseballu – iz čega je izbio tako silan skandal da su mu sva odličja oduzeta, nepravda koja mu je ispravljena tek puno godina kasnije, toliko kasnije da ni Weissmuller to nije doživio, pa tako ni saznao da je do rehabilitacije i došlo. Sport je bio amaterska kategorija i svaki honorar bio je isključen. A prvotni strah da bi mu bio uskraćen nastup na olimpijskim igrama u Parizu, kao članu američke reprezentacije, kasnije je još poprimio formu bojazni da bi mu i sva odličja mogla biti oduzeta, baš kao nesretnom Thorpeu, a svi uspjesi time postali ništavni. To je tajna koju je čuvao do groba i dalje.

Voda. Voda je život! Kod Johnnyja, ta je rečenica imala upravo dvostruku težinu. Bila mu je potrebna za život kao i svakom drugom, ali je na njoj (ili u njoj) i izgradio i svoj vlastiti. Sve što će uslijediti, krenulo je od ljubavi prema vodi i plivanju, negdje u osmoj godini. On i grupica prijatelja, još klinci, uživali su u kupanju na plaži za bebe (kako su je zvali radi uređenosti i pristupačnosti, pa prema tome i masovno posjećenoj) Fullerton Beach jezera Michigan, ali već kao nešto veći povukli su se na vjetrom šibanu plažu zvanu „Stijene“ gdje su silan, a stalan, gnjev valova stoički podnosile ogromne hridi. Ta lokacija je bila izazov mladićima za dokazivanje vještine i hrabrosti, a bila je praktična i iz mnogo prozaičnijeg razloga: nije bila plaža na koju bi planski hrlile gomile, što je opet bilo zgodno, jer momci nisu imali novaca za kupaće, pa su plivali onako kako je i Tarzan plivao, prije nego li će se po prvi puta ogrnuti kožom stare lavice Sabor.

Neimaština njegove obitelji povezana je i s ružnom pričom o njegovu ocu. Kad je Johnny dovršavao osmi razred, otac Peter napušta obitelj. Kako je bio najstariji sin, napustiti će daljnje školovanje i pomagati mami da uspiju preživjeti, zarađujući svakakvim poslovima do kojih će uspjeti doći – između ostaloga, radio je i kao nosač prtljage. Nikada to nije zaboravio, niti oprostio ocu, mada je ovaj i inače bio daleko od uzornog, sklon piću, i batinama za svaku sitnicu. Govorio je o njemu da je umro, za njega stvarno i jeste bio mrtav. S druge strane, kao Katolicima, priča o rastavi je bila i na taj način problematična, pa se time izbjegavalo puno razglabanja sa susjedima i inim zluradim radoznalcima. Toliko ga je isključio iz srca da će ga i u vlastitoj biografiji pomenuti samo jednom, ustvrdivši da je „izgled naslijedio od oca“.

Oca, koji nije bio otac, je izgubio, ali je na neki način dobio drugoga, i to „doplivavši“ do njega. William „Bill“ Bachrach, sam po sebi golema ljudeskara, ali i vrhunski trener plivača u Illinois Athletic Clubu (IAC) – čiji će štićenici 120 puta biti prvaci nacionalnog prvenstva, što će klub države Illinois uistinu katapultirati na mjesto vodećeg u državi. To je bio klub u koji je Johnny svakako želio upasti. Trenutno je pripadao udruženju YMCA - Young Men Christian Association – učlanivši se prvenstveno da bi imao pristup zatvorenom bazenu, jer izmakom ljeta plivanje na otvorenom u jezeru Michigan više ne bi bilo moguće, a to mu je već sad postala strast. I opet je „muljao“ s podacima rekavši da ima 14 godina, što je bio minimum za pristup iako je imao tek 12. I prošlo mu je,onako visokom i mršavom. Tamo je već došao na glas po svojim sposobnostima, ali mu je plivanje samo dva puta tjedno bilo premalo. Zato je IAC bio logičan izbor. A tu više nije bilo muljanja, za upad, trebalo je proći Bachracha.

„Znači to si taj veliki plivač, o kome posvuda slušam,“dočekao ga je Bachrach uz nezaobilaznu cigaru. „Pa, da vidimo što znaš. Upadaj u bazen i otplivaj 100 yardi“. To je bila melodija za njegove uši, ono za čim je čeznuo. Ali, naravno da je sve ispalo naopako. Želeći pokazati tko je i što je, udario je nesmiljenim tempom na pet puta većoj dionici od uobičajene, da bi već na kojih 20 metara ostao bez snage i katastrofalno završio. Ali, Bachrach ne bi bio dostojan vlastite reputacije, da nije znao ocijeniti mogućnosti, a kod Johnnyja mu je instinkt govorio da je ovo nešto veliko. Osvojio ga je sirovi talent mladića i već to popodne dao mu je člansku kartu IAC-a. I dao lekciju koju će ovaj zauvijek zapamtiti, da ne pliva radi brzine, već da stekne formu, a s formom će doći i brzina.

Na urođeni talent, nadogradio se rad, rad i samo rad. A Johnny je bio voljan učiti, ali i razmišljati o onom što radi. Prvih mjeseci radio je samo na pokretima ruku, a na to kasnije nadovezao i rad nogu. Da ih ne vuče pod kutom, da ne tonu, da ga ne usporavaju već održavaju na površini i da na jedan zamah ruke poprati trima udarcima nogu. Da klizi površinom, kao nitko prije njega i malo tko poslije njega. Jer do tada sam je svoj rad nogu krstio radom obične domaće džukele u vodi.

Ruku na srce, u svim početnim koncepcijama kako bi ovaj tekst morao izgledati, njegove plivačke dosege, pa i one olimpijske, najozbiljnije sam namjeravao svesti pod uzgred budi rečeno, tek ih kvantitativno navesti. Ono, da bude spomenuto kad je ovo ipak tekst o njemu. A onda sam počeo kopati za podacima, i ostao duboko impresioniran. Sve bez toga bilo bi strahovito nepotpuno, da ne kažem nepravedno. To ne bi bio tekst o Weissmulleru.. A kad je već bilo tako, nije bilo izbora nego zadržati se na 1924. godini i olimpijskim igrama u Parizu. Ne zato što su bile prve Johnnyjeve. Uopće ne zato.

Te su igre zapravo završile i na filmu – bile su to „Vatrene kočije“, popraćene besmrtnim Vangelisovim soundtrackom. Ali bavile su se trkačima, i samim time isključile glavnu zvijezdu igara. Svaka čast legendarnom škotu Ericu Liddelu, svečeniku koji je odbio nastupiti u finalu utrke na 100 metara, koja mu je bila specijalnost, jer je finale bilo u nedjelju. Uostalom, već je ostvario pobjedu i svjetski rekord na 400 metara. Svaka čast i Haroldu Abrahamsu koji je pobijedio Charlie Paddocka u sprintu na stotki, mada su za Paddocka navijale i legende poput Douglasa Fairbanksa starijeg i Mary Pickford. Na kraju će i njih osvojiti osoba koja će najsjanije zasjati na ovim igrama, a i narednim, osoba neporažena ni u jednoj utrci u kojoj je nastupila – Johnny Weissmuller.

Prva trka je prva – i kao takva pokazala se najtežom,, 400 metara slobodno. Konkurencija mu je bio Arne Borg, šveđanin, vlasnik svjetskoga rekorda u toj disciplini do tada. Finale, 18.6. bilo mu je vjerojatno jedino koju je tako teško dobio. Na 100 i na 300 metara Borg je držao vodstvo, da bi tek na zadnjih 20 metara Johnny izvukao još jedan impuls snage, ubrzao i pobijedio. Pa opet, koliko god sve to bilo uzbudljivo, ipak ne bi bilo toliko izuzetno, da nije nastupao u još dvije plivačke discipline – 100 metara slobodno, i štafeti 4x200. I sve pozlatio. To sad već postaje izuzetno i pamtljivo, ali svakako ne i neponovljivo, brojni su plivači od tada bili višestruki prvaci u raznim disciplinama na pojedinim igrama. To je neporecivo. Ali…

...Johnny je nastupao i u vaterpolo reprezentaciji na tim istim igrama i sad već zalazimo u zonu fantastičnoga. Kao osoba koja se rekreativno bavila vaterpolom,znam što to znači i zapravo sam istinski fasciniran, zapanjen, frapiran tom činjenicom. Čak i tu je zasjeo na postolje, osvojili su broncu. Da ne spominjem jednako tako nevjerojatnu činjenicu da je za protivnike, Belgijance, nastupao jednonogi igrač, koji je pod vodom umjetnom nogom često blokirao Johnnyja. Doduše nisu izgubili od Belgijanaca samo radi toga, ali su se žalili na grubosti pod vodom.

U pauzama između nastupa, on i partner mu, „Stubby“ Krueger izvodili su akrobatsko komične skokove, na sveopće oduševljenje publike. Samo još jedan prilog tvrdnji koliko je u vodi bio doma. Čak ni trener nije dovodio u pitanje ove akrobacije svoje novonastale zvijezde, nije inzistirao na psihološkoj pripremi i odmoru, nije ni trebao, medalje su kapale. Pa i ona koju mu je dodijelio tadašnji predsjednik Francuske republike za atletsku izvrsnost. Johnny Weissmuller postao je svjetski znano čudo, a kako će vrijeme pokazati neće škoditi ni to što je sudbina složila karte da ga upamti i najslavniji Hollywoodski par tog vremena – Fairbanks- Pickford. Štoviše, u jednom od zajedničkih susreta našao i Sol Lesser, producent koji se već tada bavio mišlju da ekranizira Tarzana, imajući u vidu upravo Douglasa Fairbanksa kao nosioca naslovne uloge a Doug Fairbanks mu je rekao: „Ne smatram da bih ja to trebao raditi. Prestar sam za takav tip uloga. Trebao bi izvesti novo lice na scenu. Nekoga koga publika ne zna“. I okrenuo se prema Johnnyju, „nekog poput njega“. Višestruko proročanske riječi Dougove koji mu je od obožavatelja postao i prijateljem, jer će upravo Sol Lesser nastaviti M.G.M. – ovu seriju Tarzana.

U Amsterdamu, 1928. Johnny je nosio zastavu ispred ekipe Sjedinjenih američkih država, u kojoj je nastupala i Josephine McKim, plivačica, koju ćemo susresti i u najpoznatijem filmu o Tarzanu – „Tarzan i njegova družica“, u scenama koje će izazvati veliku uzbunu među „čistuncima“. Ali o tom, po tom. S ovih olimpijskih igara Johnny će donijeti još dva zlata – na stotki slobodno i na štafeti 4x200. Vjerojatno je mogao i na 400 slobodno, ali je Bachrach inzistirao da na toj utrci nastupi nekadašnji protivnik Arne Borg, koji je sad bio član IAC-a, a ionako nisu mogla pobijediti dvojica. Johnnyja je prepustio vaterpolistima, koji ovaj puta nisu uspjeli. U prvoj utakmici za protivnike su imali Mađare i izgubili glatkih 5-0, te nisu ni došli u priliku za borbu za medalje.

1928., koliko god bila velika za Johnnya, donijela je neke druge glavobolje. Kako dalje? U jednom trenutku će morati baciti ručnik u ring. Od nečega će trebati živjeti. Do sad je novac stizao od Bachracha koji je imao bogate sponzore za svoj IAC. A i trenutak je došao relativno skoro. 3. siječnja 1929. godine i službeno se povukao od aktivnog nastupanja za klub i reprezentaciju, nakon fenomenalne niske neporaženosti od 1921 do 1928. Najbliži rušenju te niske bio je kolega mu, plivač i Tarzan, Buster Crabbe ali je ostao zamah ruke kratak. Po kvaliteti filmova o Tarzanu i puno puno više. A njegov zamjenski otac i mentor, Bill Bachrach, nije ga pustio samoga, osiguravši mu egzibicijske (plaćene) nastupe po najluksuznijim hotelima u turističkim odredištima Floride, ali i petogodišnji ugovor za reklamiranje plivaće opreme tvrtke B.V.D. Nekako je mogao krenuti dalje.

Sad smo zapravo stigli na korak do Tarzana, ali prije nego li ga napravimo, moramo se vratiti nešto malo unazad, jednako tako bitno za dobiti cjelovitu sliku osobe, pogotovo ovakvog kalibra. 28. srpnja 1927. Johnny i brat mu, Peter, pripremali su se za nadolazeći Chicago River Marathon. Tek su završili prvi dio treninga kad se počelo naglo mračiti. Udario je silovit vjetar, grunula kiša, a u gadnoj nevolji našao se turistički brod „Favourite“. Pod snažnim udarima vjetra koji su bacali putnike u vodu i ogromnim valovima, brod je počeo tonuti. Johnny i Peter su očajnički doplivali do mjesta nesreće na jezeru Michigan, i počeli roniti za ljudima koji su se davili. Zaranjali su višekratno u uzburkanu vodu i spasili oko 20 djece i odraslih. Od 71 putnika sveukupno 27 ih je smrtno stradalo. Od tog trenutka, a vjerojatno i zbog slične tragedije koja se na jezeru Michigan desila 1915. s brodom „Eastland“ , Johnny je cijeli život inzistirao da sva djeca nauče plivati i to čim ranije. Zašto inzistiram na ovom detalju? Jer je iznimno bitan. Govori o Istinskom kralju. Stvarnom superheroju, batmanovskog tipa, koji svu svoju moć ima u vlastitim sposobnostima, i velikome, glomaznome srcu, a nakon koje su sva djela koje je napravio kao Tarzan na velikom ekranu, zapravo su daleko manja od ovoga, a onda i daleko uvjerljivija.

Hollywood Athletic Club bio je jedno od mjesta gdje je Johnny izvodio svoje egzibicije u bazenu. Brojni su pohodili to gledati, između ostalog i mladi Marion Michael Morrison, kasniji John Wayne, koji će mu postati i bliski prijatelj, ali on za ovu našu priču nema rolu ni od kakve važnosti. S druge strane, upravo od neprocjenjive važnosti je Cyril Hume, vrhunski scenarista za M.G.M., koji je pohodio isti klub. I znao nešto što je malo tko tada znao: da se M.G.M., nakon velikog uspjeha „Trgovca Horna“ (Trader Horn) po njegovom scenariju, sprema za još jednu afričku avanturu, ovaj put po Burroughsovu predlošku, a pod naslovom „Tarzan the Ape man“. A godina je 1931.

II DIO – „IME WEISSMULLER NE VALJA, MORAT ĆE SE KRATITI“

Priča o Weissmulleru i Tarzanu zapravo je počela nekoliko godina ranije (1929) s Trgovcem Hornom („Trader Horn“) – afričkoj M.G.M-ovoj avanturi snimanoj na stvarnim lokacijama i prema stvarnoj osobi, Alfred Aloysius "Trader" Hornu, trgovcu i pustolovu. Snimanje je bilo doslovce kataklizmičko, u nemogućim uvjetima, s lovcima koji su pratili svaki korak članova ekipe da ne zaglave od koje „domaće“ životinje, a sve to pod budnim okom ne baš prijateljski nastrojenih plemena. Ta želja, za do tada neviđenim realizmom, dovela je i do eksplozije troškova snimanja. Kao šlag na tortu, negdje usred snimanja odlučeno je da se priklone novotariji i da film ipak bude zvučni, što je stvorilo dodatne probleme (i troškove) i onako tegobnoj produkciji. Irving Thalberg, šef MGM studija bio je na korak da otkaže cijelu priču i otpusti režisera Woodbridge Strong (Woody) Van Dykea. No bilo mu je dopušteno da završi projekt, da se spasi što se spasiti da. I dobili su nevjerojatan hit!

Kako ne mijenjaš konja koji pobjeđuje, potrebno je bilo samo osmisliti novu afričku priču. Kod Trgovca Horna imali smo bijelu djevu, vladaricu plemena, pa bi bila dobrodošla inverzija, čisto da se ne ponavljaju. A tu u kadar upada Burroughs sa svojim Tarzanom. Znamo da on ionako nije nikada krzmao kad je trebalo njegovu kreaciju ubaciti bilo gdje – pa je prodao prava i M.G.M.-u. Ali, kako je već imao iskustva s filmom, još tamo od 1918., to je bilo samo na lik, priča je imala biti njihova i ne doticati se previše knjiga. Štoviše, nisu se smjele koristiti niti riječi vokabulara velikih majmuna, koje su rabljene u pisanom predlošku (a što će filmaši riješiti na upravo legendaran način – UMGAWA – jedna riječ za praktično sve slučajeve). Promućurni je pisac uz to izvukao 5000$ za iščitavanje scenarističkog materijala kroz 5 tjedana.

Ideja je bila tu, nedostajali su glumci. Tko će glumiti Tarzana? U jednoj od opcija figurirala je i buduća neprikosnovena zvijezda, Clark Gable, pa Joel McCrea, a ozbiljna opcija bio je i Herman Brix (kasniji Bruce Bennett, ali i Tarzan, u zlosretnoj Burroughsovoj produkciji), no povrijedio je rame prilikom snimanja filma Touchdown“ pa je otpao. Trebao im je netko tko dobro izgleda u glavnom odjeven u kupaći kostim (ili bedrenu tkanicu). A onda je slučajni susret (slučajni?) susret scenarista Humea i čovjeka koji je cijeli svoj dotadašnji život uglavnom i provodio u kupaćim gaćicama, tj. od onog trenutka kad si ih je mogao priuštiti, odredio sve.

Naravno da Weissmuller nije imao glumačkog iskustva, ali je u onome što se tražilo od njega djelovao apsolutno prirodno, onako okretan, vješt, snažan ali ne nabildan – bilo je jasno da je pravi izbor za ulogu. Čak je i sam rekao da ne zna glumiti, imajući do tada vrlo limitirano iskustvo na filmu. Od njega se tražilo da se uspne na drvo, prođe krošnjom i skoči na tlo, a tu je i više nego zadovoljio. Nije odmogao ni njegov uistinu pristali izgled, tako da se jedino Bernard Hyman, producent pobunio – Weissmuller? Pa kakvo je to ime? Predugo za špicu, morat će se kratiti! Hyman je bio čovjek kojeg van njegova svijeta, filmova, gotovo ništa drugo nije zanimalo, pa nije niti znao koga ima pred sobom. A onda su mu objasnili kakav je to već izgrađeni marketinški potencijal, tako da ni špica više nije predstavljala problem, a ime Weissmuller moći će nesmetano nastaviti stjecati slavu u svojoj punoj dužini.

Scenarij je bio gotov, Tarzan je odabran (već 6 po redu filmski, no prvi zvučni), ali nedostajala je Jane. Igrom sudbine, upravo tada je mlada glumica Maureen O' Sullivan ostala bez ugovora s Fox-om, jer se njeni dotadašnji filmovi za ovaj studio nisu pokazali previše lukrativnim. Neustrašiva Irkinja zaigrala je na doslovce posljednju kartu – zadnjih 150$ uložila je da se naprave njene promotivne fotke i da pokuša karijeru, kojoj je prijetio slom, iznova pokrenuti. Te su slike došle i do odgovornih u M.G.M-u, koji su tada već bili na 100 čuda – produkcija treba početi, a oni nemaju glavnu glumicu. Slike su ih oborile s nogu i Jane je riješena doslovce u posljednji čas – jer je snimanje počelo već slijedeći dan.

Stečena iskustva iz „Trgovca Horna“ uvjetovala su da se Tarzan više ne snima na aktualnim lokacijama (osim Burroughsova jednako mučna iskustva s „Novim avanturama Tarzana“ – u Gvatemali) već u i oko studija. Međutim, romantika i avantura, ruku pod ruku, uistinu su osvojili gledatelje, pa čak i danas, bez obzira na zastarjele efekte i više nego loše izvedbe pozadinskih projekcija, možemo reći da ima ono nešto. Što je uvelike zasluga zapravo genijalne podjele uloga. Na momente čak i odvažan za svoje vrijeme, primjerice kad Tarzan odnosi Jane u gnijezdo na krošnji, jer znamo da je biće koje do tada nije upoznalo ženu, i još bjelkinju, zapravo vrlo brzo naučilo što mu je činiti. Valjda nam je to urođeno još od Adama i Eve, bez obzira na sve devijacije, poglavito modernog doba, pri čemu je ovaj par mladih dobio i svoj vlastiti rajski vrt, koji su tek sporadično ugrožavali pohlepni bijeli trgovci. Dakle, opet ništa nova pod kapom nebeskom.

No, osim romantike, film obiluje i mitikom i avanturom. Kako su imali nametnuta ograničenja po pitanju predloška, Hume, a i kasniji scenaristi morali su izbjegavati sve ono što se koristilo u knjigama, poput Opara ili drugih izgubljenih gradova, i odlučili su se Tarzana smjestiti na nepristupačnu visoravan nazvanu Mutia (nazvano prema Mutii Omoluu – pravom poglavici koji je glumio u „Trgovcu Hornu“ – u MGM filmovima bila je to relativno dobro uklopljena slika litice uz minimalistički dodatak pravog bilja. Puno toga bilo je prepušteno mašti gledalaca, ali su klice pale na plodno tlo i film je bio upravo izniman hit 1933. godine, s po 7 predstava dnevno. Što je značilo i još jednu stvar: da će serija ići dalje. Sretna je to bila okolnost i za samog Johnnyja Weissmullera, jer je potpisao ugovor na 7 godina s M.G.M.-om, ali ugovor tako sročen da je M.G.M mogao nakon prvog filma (i eventualnog podbačaja) obustaviti daljnja snimanja i poslati ga na ulicu. A ovako je već tada bilo jasno da je svaka bojazan izlišna.

A to dalje nas dovodi do vjerojatno najglasovitijeg naslova u cijeloj seriji filmova o Tarzanu, kako Weissmullerovih – tako i ostalih prije i poslije njega, a to je „Tarzan and his Mate - Tarzan i njegova družica“. Sam film se direktno nastavlja na prvu priču, slonova kost se treba prebaciti nazad s visoravni. A bijeli bwane, imaju, dakako, i neke svoje skrivene planove i namjere. Međutim, romansa Tarzana i Jane uvjerljivo odnosi primat u ovom filmu. Podvodne scene plivanja Tarzana i Jane (gdje McKim dublira O'Sullivan) izazvale su pravu pomutnju jer je Jane bila potpuno razodjevena. Pa iako je sve to napravljeno iznimno decentno i ćudoredno čak, izazvalo je pravu pomutnju, i naravno zgražanje dežurnih čuvara javnog morala. Neki su išli tako daleko da su O'Sullivan preporučivali u koju zabit da se ode skriti u svom sramu. Uzbuna je bila tolika da su scene morale biti isječene iz filma u potpunosti, i tek su krajem osamdesetih/početkom devedesetih ponovno restaurirane. No, nije samo plivanje bez kostima uzbunilo javni moral, to je učinio i – kostim. Koji je više otkrivao nego skrivao, a da opet niti jednog trena, nije zašao u vulgarnost. I zapravo je šteta što više nikada nije korišten. Sve kasnije Jane pojavljivale su se odjevene kao opatice, u usporedbi s ovom verzijom kostima. Jer, naravno, ljepota ženskog tijela je problematična, nemoralna, upravo sablazan, a nasilje, ubijanje i prolijevanje krvi je moralno prihvatljivo, štoviše, neupitno, pogotovo u filmovima kakvima nas bombardiraju danas. Vodimo rat, a ne ljubav, lekcija je kojoj nas teže naučiti.

Ovdje se po prvi puta pojavljuje i nosorog Mary, nabavljen iz Njemačke za 10.000,00$, iznimno opasna prinova u filmskoj ekipi, što opet nije spriječilo Weissmullera da neke dijelove scena s njom snimi sam. Baš kao što se neće libiti ni snimanja scena s lavovima, u dijelu u kojem je to bilo razumno činiti, dok je u ostalima kontrolu preuzimao trener životinja kod M.G.M-a, George Emerson. Scene s Mary će biti upotrijebljene u nizu kasnijih naslova i u različitim kontekstima. Baš kao i scene borbe s krokodilom – koja u ovom filmu traje nekoliko minuta. Za scensko vrijeme te dužine, Johnny je proveo sate snimanja u vodenom tanku. Ova neman bila je mehanička, ali znao se on nositi i sa pravim aligatorima, samo je onda voda bila iznimno ledena, da im umrtvi reflekse. No, dok pliva prema njoj, tu nema varke, nema efekata, osim Weissmuller efekta što je u isitnu impresivno. A sama borba za svoje je doba bila upečatljiva, ostavivši jak dojam i na samog Burroughsa. Često se pominjalo piščevo nezadovoljstvo filmovima i prezentacijom lika, no čini se da je istina negdje u sredini. Bio je iznimno zadovoljan odabranim glumcima, smatrajući ih savršenima, a što se tiče negodovanja prikazom Tarzana kao ne naročito elokventnog, pa zapravo je sam najveći dijelom bio krivac za to jer je zabranio korištenje predložaka iz njegovih knjiga.

1936. godina donosi „Tarzan escapes - Tarzanov bijeg“. Produkcija koja se pokazala iznimno teškom jer je prvotno napravljen film pod naslovom „Tarzan se vraća“, a jedan od ponuđenih naslova bio je i „Tarzan i Vampiri“, gdje rijetke preostale fotke pokazuju Tarzana i ogromnog šišmiša – što ga je meni činilo vrlo interesantnim. Međutim glavešine MGM-a odlučile su da mi ne želimo vidjeti vampire, ubojite pigmeje, divovske guštere i druge divote. Probna prikazivanja preplašila su djecu, odmah su se javili i oni kojima je već i Disneyeva Snjeguljica bila prestrašna za mlađariju, a govorimo o dobu kad su Universalovi Frankenstein i Dracula bili filmovi isključivo za odrasle! Originalni režiser Jim McKay odbio je konformistički zahtjev da se izbace problematične scene i – izletio s produkcije. Naslijedio ga je John Farrow, koji je učinio traženo, ali je rezultat opet bio nezadovoljavajući. Osim za Farrowa koji se uspio zbližiti s O'Sullivanom, i dvoje se nedugo zatim i vjenčalo. U studiju su odlučili odustati od već gotovog filma i iznova snimiti novi, po drugom scenariju, s izmijenjenom ekipom, osim glavnih glumaca, naravno. Gušteri su preostali (jedino oni), ali u znatno okrnjenoj varijanti. Jedan od uzroka tako nevjerojatnog puhanja na hladno, vjerojatno je bila i spoznaja s Burroughsovom vlastitom produkcijom Tarzana iz 1935.

Burroughs, iako je za prava na „Tarzana i njegovu družicu“ ubrao „pristojnih“ 45.000,00$, dok je iznos koji je dobio za oba filma negdje oko 75.000,00$. No on se odlučio mašiti tog, za sad, nepresušnog vrela, na način da sam producira film, po vlastitu scenariju i na stvarnim lokacijama, pri čemu su ova zadnja dva faktora trebali biti adut više u prilog računici. Nije imao Weissmullera ni O'Sullivanovu, ali je imao drugog olimpijca i nesuđenog M.G.M-ovog Tarzana, Hermana Brixa, ruku na srce isto pristojnog, pa i više od toga, Tarzana. Ali prokletstvo „Trgovca Horna“ se ponovilo. Snimanje u Gvatemali, jer se prema njegovom vlastitom predlošku, priča tamo odvijala, bilo je to ipak bliže od Afrike, pokazalo se iznimno naporno i mučno, i konačan rezultat je bio daleko, daleko ispod očekivanja. „The New Adventres of Tarzan - Nove Avanture Tarzana“, zamišljene kao višedjelna serija, pa ni kasnije premontirana u film „Tarzan and the Green Godess - Tarzan i Zelena Božica“, nije polučila uspjeh. Zapravo, to je bilo i jedino što je ova produkcijska tvrtka proizvela, uz jedan dokumentarac. M.G.M. je dodatno koristilo to bauljanje džunglama Gvatemale, jer je pokazalo da Buurroughs-Tarzan enterprises nema ni organizacijske moći da sam distribuira film, pa je prvo Burroughs dao prava na još jednog Tarzana M.G.M.-u, a zatim je Sol Lesser, koji se isto uključio u ovu avanturu, prepustio studiju prava na 3 od 4 Tarzan filma, uz odobrenje Burroughsa. Tako su svi profitirali. M.G.M. je žarko želio nastaviti uspješnu seriju, pisac je za svako od prava dobio između 25.000,00 i 50.000,00$ i riješio se neuspješne produkcijske kuće, a Lesser je dobio 500.000,00$. Idila je to koja će potrajati do filma „Tarzan finds a son – Tarzan i njegov sin“.

Publliku sve to nije pretjerano uznemiravalo, ona je ionako čekala povratak Johnnyja i Maureen. I dočekala ih, krajem 1936. Malo, gotovo ništa nije ostalo od prvotno zamišljene verzije filma, tu i tamo koja slika da napravi zazubice i muzička tema nikad iskorištena, „The Woodland – Šuma“. I to je bilo to. No, zato se iskristalizirala ekipa koja će odraditi sve preostale M.G.M. Tarzan filmove, na čelu s režiserom Richardom Thorpeom, znanim kao „Jedan kadar Thorpe“. Kod njega nije bilo lošeg kadra, što si snimio iz prve. Zato je efikasno štancao filmove, u iznimno kratkim periodima snimanja što je bila kvaliteta „per se“ za šefove studija.

Dobili smo film kakav smo dobili, gotovo da je mogao biti zadnji Johnnyjev. U jednoj sceni on je zarobljen u kavezu (otuda i naslov) a kavez smješten pored vodenog tanka, da bi se u jednom trenutku i svalio u nj. Srećom, Johnny mogao dugo zadržati dah pod vodom, a riječ je bila o 3 do četiri minute, prije nego li su ga izvukli živa i zdrava van. Tarzan je bio Tarzan i van ekrana.

Da bi se razumio raskol do kog je došlo između Burroughsa i studija M.G.M., potrebno je prvo spomenuti jedan drugi detalj. Filmovi o Tarzanu pojavljivali su se dužim u intervalima, uglavnom planski, da ne zasite ljude previše, mada je to što je glavna glumica dva puta išla na porodiljni u tom razdoblju, bio isto jedan od faktora. E sad, u pauzi između snimanja, Weissmuller je ugovorom bio obavezan ne snimati ništa drugo da ne naruši sliku Tarzana u publike. Maureen O' Sullivan nije imala takvu zateznu klauzulu i snimala je i druge naslove i dobivala zahtjevnije uloge. Pomalo joj je bilo dosta džungle. Željela je van.

Taj je izlaz trebala dobiti filmom „Tarzan i njegov sin“. Film poseban po mnogo čemu. Donosi referencu (jedinu) na Greystokea, jer je mališan (Johnny Sheffield) potomak te obitelji, a čiji roditelji stradavaju u avionskoj nesreći u kojoj je samo on preživio. U knjigama, kako znamo, korijeni su sasvim drugačiji. Ujedno, zbog Haysova kodeks, to je bio i jedini način da Tarzan smije dobiti sina, jer su on i Jane živjeli u „divljem“ braku. Dječak je trebao biti zamjena za Jane, koja je u jednoj sceni filma trebala biti pogođena kopljem i ubijena.

Kad je Burroughs saznao što planiraju napraviti, izbezumio se. Protestirao je, ali uzalud. Ugovorom je bilo predviđeno samo da se Tarzana ne smije ubiti, osakatiti, narušiti mu ugled. Ni slovca o Jane. A onda je u igru ušla i publika. Počela su stizati ogorčena protestna pisma, more njih, i studio je bio prisiljen uzmaknuti. Dosnimljene su scene da je Jane samo ranjena, i da je Tarzan odnosi, oprostivši joj privremenu izdaju, bez da itko puno pita kako je preživjela onaj direkt kopljem u leđa, kao da je imala pancirku. Nebitno, jer Maureen ostala, a Burroughs dobio lekciju koju neće zaboraviti. Našao se nemoćan i da nije bilo reakcije publike ne bi ništa uspio učiniti. Ali to je značilo i zbogom M.G.M.-u, kad ispucaju prava.

„Tarzan's Secret Treasure – Tarzanovo Tajno blago“ vjerojatno je najslabiji u M.G.M.-ovoj seriji, prekrcan scenama iz prethodnih filmova, već mnogo puta viđeni kadrovi afričkih krajolika i divljači iz „Trgovca Horna“ i očito igranje na zaboravnost publike, uz scenarij poglavito usmjeren dječjoj publici, sve je to pokazivalo da se serija nalazi na izrazito silaznoj putanji. I samo dodalo razloga nezadovoljstvu glavne glumice.

Kraj za M.G.M. označila je „Tarzan's New York Adventure – Tarzanova avantura u New Yorku “. Iako čak i ovaj počinje čuvenom borbom s krokodilom iz „Tarzana i njegove družice“ (pojavljivanje u 4 od 6 filmova), sve drugo predstavlja hrabar odmak od rutine u koju se zašlo. Tarzana po prvi puta vidimo u odijelu i van njegove litice Mutia, u „kamenoj džungli“, imamo uzbudljive događaje na Brooklynškom mostu, gdje se Weissmuller uistinu verao po ogradi, ali je umjesto njega skočila – lutka (tek će „Tarzan i Sirene“ pokazati zašto je to bio bolji izbor) i u svakom je slučaju bio značajan napredak u odnosu na prethodni naslov. Čak je bila i iznimno jaka ekipa sporednih glumaca, Charles Bickford ili Chill Wills recimo, a u manjoj roli mogao se zapaziti i prvi filmski Tarzan, Elmo Lincoln. Međutim, publika ga nije baš prihvatila. Tarzan u gradu i u odijelu, nije to bilo što oni žele. Trebao im je što dalji odmak od vlastite svakodnevice. A M.G.M.-u je to bio signal da je Tarzan dao sve što je mogao i da je nakon deset godina došao kraj. Tako da nisu previše žalili radi neobnavljanja prava. Uz to, gotovo 75% prihoda tih filmova dolazilo je s inozemnih tržišta, od kojih je većina bila zahvaćena vihorom rata.

Nekom kraj, nekom početak, ili, bolje rečeno još jedan od početaka. Sol Lesser je već pokušao s Buster Crabbeom („Tarzan The Fearless- Tarzan neustrašivi“), kad je M.G.M. bio na vrhuncu, pa onda se vucarao po Gvatemali s Hermanom Brixom, Sad je napokon dočekao svoj trenutak. Prigrabio je prava na Weissmullera i Sheffielda, spreman ponuditi isto i O'Sullivanici. Išao je tako daleko da će u prva dva RKO naslova ponuditi i objašnjenje zašto je Jane odsutna, te je u posjeti rodbini u Engleskoj, te tamo brine o ranjenicima, sve čekajući da se Maureen vrati, ali kako od toga neće biti ništa s trećim će filmom uvesti novu, plavokosu, Jane - Brendu Joyce.

„Tarzanov trijumf“ prvi je od dva „ratna“ naslova, jer su eto i zli nacisti, i to ništa manje nego li fallschirmjägeri, otkrili Tarzanov raj. Iako je bilo očito i prvim filmom da su produkcijska sredstva niža nego li je to bio slučaj kod M.G.M.-a, mada je već i tamo bilo rezanja sredstava, pogotovo nakon smrti Irvinga Thalberga, šefa M.G.M.-a, čovjeka nepogrešivog osjećaja za pravi scenarij i prave uloge, (on je i odabrao Maureen O'Sullivan kao Jane). No i s manje sredstava, ovaj prvi film uspio je dočarati puno. I pokazao još nešto. Za razliku od prethodne serije, gdje su gro teških situacija rješavali slonovi, na Tarzanov poziv, ovdje daleko Čita postaje najčešći izbavitelj iz pogibelji, uz neizostavnu dozu njenih vragolija. Naravno, da je teško bilo odoljeti nekim klišejima, tako da Tarzan izričito kaže „Now, Tarzan make WAR“ (sa zlim nacistima), a Čita na radio predajniku glumi Führera, ali film ostaje upamćen i kao jedan od grubljih, s najvećim brojem mrtvih likova.

Lesser je odmah pokazao da nema namjeru, poput prethodnika, taktizirati i raditi intervale između dva filma, tako da je svega deset mjeseci nakon prethodnog ovanuo i „Tarzan's Desert Mystery“. Film s vjerojatno najmanje pokazivanja Weissmullera, koji u filmu većinu vremena provodi zarobljen, a iako su neki trejleri pokazivali Tarzana kako se bori protiv prethistorijskih nemani (pozadinske scene moguće iz King Konga ili izgubljenog svijeta), ali se sve svelo na biljku mesožderku. Pa i s njom je Tarzan imao problema. te mu je trebala pomoć. I na filmu je ispao van forme. No bila bi daleko interesantnija ideja da su napravili nešto kao Pellucidar uz pomoć Willisa O'Briena, ili Raya Harryhausena, koji je tek otpočinjao svoju karijeru. Ipak ostali smo s Nacistima (njihovi agenti) kao glavni antagonistima, ali se time nije mahalo toliko kao u prethodnom naslovu. Film je okarakteriziran kao ispodprosječna zabava, daleko ispod standarda koje je serija postavila i održavala.

Weissmuller pomalo gubi i figuru koja ga je resila, a stječe i preko nekoliko kila viška. Nije bila tajna da je gospodar džungle nezadovoljan vlastitim statusom, da se želi ogledati i u drugom tipu uloga, a počeo je i sve glasnije prigovarati po pitanju novca. Želio je da i on bude uključen u raspodjelu dobiti, a ne samo fiksno plaćen po filmu. Na to su se nadovezali i „kućanski“ problemi – jer se sve manje slagao s trećom suprugom Beryl, a prodaja kuće protivno njegovoj volji za manju i to bez bazena, bila je samo vrh ledene sante. U bazenu je svakodnevno plivao, a to što se našao u situaciji ribe bez vode još je jedan od razloga njegovoj gojaznosti.

Nakon dva filma bez Jane, Lesser filmom „Tarzan and the Amazons – Tarzan i Amazonke“ odustaje od čekanja Maureen i dovodi Brendu Joyce. Uvođenje je izvedeno dobro jer se Jane vraća iz Engleske što je bilo objašnjenje njezina izostanka neko vrijeme. Glumica će se nakon pet filmova o Tarzanu – od toga peti s novim, Lexom Barkerom, povući s velikih ekrana i posvetiti obitelji. Johnny, ne želeći učiniti upitnim rad na onom što voli počinje iznova aktivno trenirati i vraća se u formu za ovaj film. Zanimljivo je primijetiti i Mariju Uspenskaju, kao kraljicu Amazonki, glumicu ruskog podrijetla, vjerojatno najpoznatiju po ulozi majke vukodlaka Bele Lugošija iz filma „The Wolfman - Vukodlak“, mada je bila dva puta nominirana za nagradu Oscar, i to ne za horror naslove. Izvrsna fotografija, sjajna scenografija i prikazi drevnog grada, znatno doprinose kvaliteti filma.

Po završetku snimanja Amazonki, Lesser daje dopuštenje Weissmulleru da se do drugog filma pokuša ogledati u kakvoj drugoj dramskoj ulozi. Iako ukalupljen u dosadašnju rolu, čak i ugovorno, u ono malo prostora što mu je ostavljeno, pokazivao je da ima talenta za glumu. Osjećaji koji mu se čitaju s lica, geste, pokazivali su da se tu krije više od onog očitog, više od sjajne konstitucije, okretnosti i izgleda. To što je rijetko imao prilike brusiti svoj vokabular, krivica je producenata, koji su ga po filmu limitirali na stotinjak kratkih izgovorenih linija. Svojedobno je Lesser za neuspjeh filma „Tarzan's Savage Fury – Tarzanova divlja srdžba“ neizravno optužio Lexa Barkera jer „se ubio od govorancije.“ Imao je 139 izgovorenih linija teksta. Već sljedećim filmom to su minimizirali na 87. Tako da filmovi o Tarzanu jesu donosili slavu i osiguravali egzistenciju, ali nisu pružali podlogu za daljnji razvoj karijere. Lesser je ipak malo olabavio omču i ponudio mu kakvu – takvu soluciju, dok M.G.M. koji je ogromno blago zgrnuo uglavnom na njemu – računa se da su njegovi filmovi zaradili blizu milijardu dolara u današnjoj protuvrijednosti, nikada nije ni ponudio ništa slično, a bio je spreman odbaciti ga odmah.

Ne čudi da je Weissmuller našao nekoga tko bi bio zainteresiran za njega van zadanog. Paramountova produkcijska jedinica ponudila mu je neobvezujući ugovor za 3 filma, ukoliko se pronađu adekvatni naslovi, od kojih bi dva bila ratna, a jedan western. Ukoliko bi prvi bio uspješan, a njegovo se ime pokazalo jakim mamcem za publiku, išlo bi se s druga dva naslova, a on bi učestvovao i u podjeli dobiti od filmova. Međutim, prije nego li se i prvi film odabrao, isteklo je vrijeme i morao se vratiti na snimanje novog Tarzana, što ga je toliko dotuklo da je razočarenje i rezignacija dodatno pomogla gubljenju viška kilograma.

„Tarzan and the Leopard Woman – Tarzan i žena leopard“ posebno mi je drag jer je jedan od dva filma koja sam gledao na velikom ekranu (drugi je bio „Tarzan and the Mermaids - Tarzan i sirene“). Opasan kult,opasna protivnica Lea, a Johnny ponovno onaj stari, formula koja nije mogla promašiti, kako kod mene tako ni kod tadašnje publike. Mora se istaknuti da osim stanovite sličnosti s naslovom osamnaeste Burroughsove novele „ Tarzan and the Leopard Men – Tarzan i ljudi leopardi“ film nema dodirnih točaka s njom, osim glavnog lika. Prepun akcije, koju suvereno vodi Lesserov koproducent, a nakon nezadovoljstva Tarzanovom pustinjskom tajnom i režiser Kurt Neumann, najpoznatiji kao suredatelj (uz Hawksa) originalne verzije filma „The Thing – Stvor“. Borba Tarzana i ljudi leoparda u rijeci koja vrvi krokodilima izuzetno je upečatljiva, baš kao i ona napada pravih leoparda na karavan, gdje je Johnny u centru akcije i nosi se, doduše, s dresiranim leopardom. Vješto editirana i dopunjena dodatnim prizorima, iznimno je uvjerljiva.

A sad dolazimo i do priče o lošem, da lošem, očajnom, tajmingu. Nakon leoparda, Johnny je najzad dobio priliku u nečemu van afričke džungle. Ne toliko različito, jer je riječ o močvarama Louisiane koje opet obiluju dragim mu, riječnim reptilima, ali makar nije morao nositi bedrenu tkanicu. Film je „Swamp fire – Ognjena močvara“ i riječ je o prvom (i jedinom od planirana tri projekta. U filmu nastupa i takmac mu, kao Tarzan i kao plivač, i, najčešće, prijatelj, Buster Crabbe, naravno kao negativac. Dvije žene, obje zaljubljene u Johnnyja, a s druge strane on i Buster nadmeću se za istu, kako to već biva, puno akcije, na kraju i ognja u izobilju, ali film prolazi nezapaženo. Da li je ime Weissmuller magnet isključivo samo kao Tarzan? Ne bih rekao. Jednostavno nije imao sreće jer je krenuo u kina kad i Siodmakovi „The Killers-Ubojice“ (s debijima Burta Lancastera i Ave Gardner) i Hawksov „The Big Sleep – Veliki san“ s Borgatom i Bacall). Je li mogao biti gori tajming? Teško! Weissmuller i Crabe nisu imali šanse! To je raspršilo Weissmullerov „veliki san“ i vratio se u džunglu s „Tarzan and the Huntress – Tarzan i lovkinja“. Standardna formula o pohlepnim bijelim lovcima i lovkinji iz naslova, koji izazovu Tarzanov gnjev i moraju to platiti (dečki glavom, a cura je ipak dopušten trunak morala da se iskupi za grijehe. Provjerenim formulama sklon Lesser, nije odstupao od zacrtane staze, koja je donosila toliko novaca. Johnnyju nije bilo previše stalo do novca ali nesrazmjer njegovih primanja i para koje su se slijevale drugima u džepove, bio je upravo bolno očit, mada je jedino on bio nezamijenjiv. Lesser mu je obećao da će to raspraviti nakon idućeg filma. I tako je Weissmuller u svojoj 44-oj godini ušao u 17 godinu boravka u džungli, a da Afrike nije vidio. Činilo se da može beskrajno tako nastaviti! A ta 17-ta godina, godina je „Tarzana i Sirena“.

RKO filmovi bili su jeftiniji od prethodnih, ali su nudili stvarno dobru scenografiju, a kako je vremenski raspon bio dovoljno dug pa su i trikovi i pozadinske projekcije postali savršeniji i zapravo je sve manje i manje zamjerki tog tipa moglo biti upućeno. M.G.M. je više pažnje posvećivao odnosu Tarzana i Jane, ističući romansu barem u jednakoj mjeri kao i akciju. I upravo ta među igra dvoje glavnih glumaca je učinila te filmove trajnim. Jedino što M.G.M-u možemo zamjeriti je nemilosrdno ponavljanje scena iz prethodnog filma u idućima. Neke od tih scena izraubali do besvijesti. Nije to traženje dlake u jajetu, pogotovo danas kad je moderna tehnologija učinila da su nam filmovi na dohvat ruke i da ih možemo analizirati kadar po kadar. Ne. Sumnjam da i tadašnja publika, bez obzira na dvogodišnje raspone između pojedinih naslova, nije to primijetila. A nisu se samo zadržali na scenama, i muzika je ponavljana kroz svaki od njihovih šest filmova.

Prvi film donosio je samo dvije teme: uvodnu „Voodoo dance“ George Richelavieja, da bi završio s isječkom iz Romea i Julije Čajkovskog u sutonu s Tarzanom i Jane.. Već s „Družicom“ javlja se, još ne kao uvodna (jer je to ponovno „Voodoo dance“), ali svakako najznačajnija tema M.G.M. filmova – Canibal Carnival, Sol Levyja – koja će postati neizbrisivo vezana upravo uz Weismullerove Tarzane, a već s „Tarzan Escapes“ postaje i glavna tema u svim ostalim M.G.M. Tarzanima. Išla bi na špici a ovisno o dužini iste bi se izvodila brže ili sporije, tako da u 4 filma imamo četiri različite verzije. Za romantične teme počela se koristiti „My Tender One“ Dr. Williama Axta.

Sol Lesser je za muziku svoje Weissmuller serije koristio Paula Sawtella, da bi sa „Sirenama“ doveo ni manje ni više nego li Dimitri Tiomkina. Sirene jesu poseban film, skuplji, sniman na lokaciji (Acapulco), raskošniji. Prvi u dugom nizu bez Dečka – Johnnyja Sheffielda, koji je, doslovce, prerastao svoju ulogu. Pokazalo se da je ovo posljednji Weissmullerov Tarzan, jer ona priča o dijeljenju profita je i ostala – samo priča. Slijedeći Tarzan biti će Baxter. Ali kao oproštajni film bio je pamtljiv. Lažni bog, pokvareni svećenik (George Zucco – nezaboravni Moriarty Rathboneovog Sherlocka, i ovdje do srži opak), borba s morskom nemani, hobotnicom, skokovi s litice, sve to daje oproštaj dostojan kralja.

Kad smo već kod skokova s litice, išla je priča da je Weissmullerov dubler, Raul Garcia, poginuo pri jednom takvom skoku. Poginuo je zapravo jedan od radnika dok su radili drveni most prema litici, koji je pao u more pa ga je jedan od motornih čamaca zdrobio pri izronu. A Garcia je na drugi način ušao u priču. Bio je Johnnyjev dubler, pa je jedne večeri dok su sjedili na litici nakon snimanja, u sumrak, prišao Johnnyju i izazvao ga da „veliki Tarzan skoči ako ga nije strah.“ Johnnyju nije bilo svejedno, ali se digao i bio bi krenuo, da nisu skočili svi oko njega, producenti, ekipa, govoreći da ako mu se što desi snimanje otpada, ljudi, nekoliko stotina njih, ostaju bez posla i tako mu pružili častan izlaz i odgovorili ga. Ionako im je dosta sijedih zadavao nakon snimanja pokušavajući svaku vratolomiju, gdje su dubleri nastupali, izvesti, da vidi može li.

Bez obzira na rasprave o podjeli profita Johnny je trebao biti imućan čovjek. I to uz četiri rastave. I bio bi, da nije imao - financijskog savjetnika! Bo Roos bio je meštar od zanata. Trošio je u nerezonska ulaganja Weissmullerov novac, savjetovao ga da proda nekretnine budzašto koje su kasnije dosegle milijunske iznose, trošio šakom i kapom na ekstravagantne zabave, a Johnnyja doveo u situaciju da prima džeparac od 50$ tjedno. Johnny koji nije mnogo mario o tim pitanjima, ne bi ni saznao za to (ili ne bi još) da nije došlo do kašnjenja u isplati alimentacije za Beryl i djecu – u nevelikom iznosu od 6.000,00$. Nevelikom, u odnosu na sredstva koja ima. Ali, ima li? E, onda mu je Boo morao priznati kako je spiskao njegov novac. Ne samo njegov. Mnoge su Hollywoodske zvijezde imale njega kao savjetnika, između ostalih i Weissmullerov prijatelj – John Wayne. Dukea nije mučila alimentacija, želio je saznati koju svotu može podignuti da producira projekt svog života – „Alamo“. Ništa! Ovaj je mislio Roosa i tužiti, ali mu je posrednik rekao da bi onda morao objasniti zašto je takvom idiotu povjerio takve pare a da nikada nije pomislio ni provjeriti kakva je situacija te da bi ispao bukvan veći od potonjega i da mu je bolje krenuti dalje ne osvrćući se. Recept koji je bio apsolutno primjenjiv i na Johnnyja.

I nakon Tarzana – Tarzan. Dobro ne baš – ali Jim iz džungle. Zapostavljeno i pomalo zaboravljeno remek djelo jednog od najvećih strip autora svih vremena – Alexa Raymonda. Nastao na zahtjev da se nađe protuteža Fosterovom Tarzanu – dakle nešto iz džungle, s premijerom na isti dan kad je osvanulo i drugo Raymondovo remek djelo – Flash Gordon.

Kad je ostao bez Tarzana, Johnny nije dugo ostao i podalje od džungle. Doduše sad u drukčijoj obleki, a bez bedrene tkanice. Ali i ponekim iskustvom više. Sam Katzman „kralj brzinskih filmića“ prišao mu je s ponudom da ekraniziraju Jima iz džungle. Postojala je već ekranizacija iz sredine tridesetih, ali ovo je imalo bonus u kapitaliziranju slave Weissmullera i Tarzana. No, Johnny će, pametno jer još nije znao za „Roos faktor“, tražiti i učešće u dobiti, što s prvom serijom nije uspio ostvariti.

U slijedećih 8 godina izbacili su 16 filmova sa Jimom iz džungle – i svi su bili iznimno popularni i financijski uspješni, a teme su bile karakteristične za B- filmove – od naslova poput „Jungle man-eater – Ljudožderi iz džungle“ do „Pygmy moon men – Pigmejski sljedbenici mjeseca“, neobavezna razbibriga uz obaveznog Johnnyja, a nakon filmova uslijedilo je i 26 epizoda serije kroz dvije sezone. I to će obilježiti kraj Johnnyjevih zvjezdanih filmskih dana. Pojavljivanja u cameo ulogama biti će rijetka („Won-Ton-Ton the Dog Who Saved Hollywood“) i zapravo se nakon Jima iz džungle oprostio s filmom. Zahvaljujćo Roosu, morao se nečim baviti da si osigura egzistenciju, ali njegovo je ime postalo takav trademark da je već samo stavljanje njegova imena uz recimo školu plivanja, bio siguran dobitak.

A plivao je i u poznim danima, plivanjem održavajući formu ili ubrzavajući oporavak nakon loma kuka. No još je nešto tada ubrzalo oporavak. Gomile pisama neznanih ljudi, sa svih strana svijeta, uz najtoplije želje za brzi oporavak. I to mu je ispunilo srce. Nije bio zaboravljen, iako ga već dugo nije bilo. Ne s novim filmom ali filmovi o Tarzanu prikazivali su se i dalje i imali publiku. Kad bi bila serija od nekoliko različitih Tarzan filmova, s različitim glumcima, Weissmullerov je išao kao prva projekcija, kako je bilo i zasluženo. Zna se tko je bio istinski kralj džungle.

Zadnje je dane svog života provodio u Acapulcu, mjestu gdje je snimio svoj posljednji film o Tarzanu. A onda se prikrala i večer petka 20. Siječnja 1984., kada je začuo zov sirena i otplivao im u susret, da nam se više nikada ne vrati. Osim u svojim filmovima i kao nostalgična uspomena mnogima od nas, na dane kad smo još dopuštali mašti da nas na krilima ponese u daleke krajeve, koji možda i nisu bili Afrika, ali do osobe za koju smo znali da jeste Tarzan. Bio i ostao zauvijek.

Hvala ti, Johnny.

Tekst objavljen u Reviji Bosona – 03 - Zima 15/16

« povratak Rommel
© 2003 popcorn.hr