Zapravo ne znam što me navelo da i stanem gledati dugometražni animirani film, možda dokolica nedeljnog posljepodneva, možda znatiželja, vjerojatno oboje, no do trenutka kad smo se našli u Breeju i kad su se pojavili crni jahači - osvojilo me sasvim, toliko da sam se na kraju morao i knjiga primiti! I to iako zadnja trećina filma silno ubrzava tempo - nakon relativno detaljne razrade prvog dijela trilogije, u hipu promiče drugim dijelom da bi završila klimaksom kod Helmsove klisure, a Froda i Sama napustila u Mrtvim baruštinama, najavljujući nastavak, koji nije uslijedio! Ili ipak jeste? Jer postoji nešto, drugog autora, drugačijeg stila (pri čemu je riječ „stil“ ovdje jako olako iskorištena), uz predložak kao jedinu poveznicu, ali i činjenicom da počinje od mjesta gdje prvi film staje i tjera radnju do kraja! Po cijenu tretiranja ciljne publike, ovaj put očito isključivo klinaca, kao da im se kvocijent inteligencije vrzma negdje na razini apsolutne nule. Što je zapravo neizmjerna šteta i velika, propuštena prilika. Ali ono što nije šteta, na čemu sam zapravo iznimno zahvalan, je činjenica da mi je prvi dio skrenuo pažnju na jedno ime. Ono Ralpha Bakshija.

Osebujan je prva riječ koju bih upotrijebio za Ralpha. Naravno, genijalan je, tvrdoglav, uporan, vizionar, ali - osebujan iznad svega. Jer nema riječi koja bi bolje opisala čovjeka koji se sam promovirao u animatore, još dok je radio kao tušer u Terrytoonsu, jednostavno jednog dana odlučivši da mu je dosta pokupi stol i prenese ga na doljnji kat, gdje su boravili animatori. A unatoč tomu što se digla i“ kuka i motika“ pogotovo od strane sindikata radi ove samo promocije, animator je i ostao, bez obzira što je cijena bila da su zbog toga morali promovirati i gotovo cijelu njegovu prijašnju ekipu da se stvari slegnu. Naravno, talenat je bio ipak bitan, koliko god da je tada kronično nedostajalo animatora (a je, što znači da je osim dobre doze drskosti imao i sjajan osjećaj za tajming). Nisu svi ostali i opstali. Ralph je.

Pričamo o čovjeku čiji je prvi samostalni dugometražni crtani film „Mačak Fritz“, a bogme i drugi, smatran njegovim i ponajboljim radom „Gusti promet“ - klasificiran oznakom X. O čovjeku zbog kojeg je naprasno ukinuta nova serija animiranih filmova o „Super mišu“ - jer je nekog dežurnog dušebrižnika (kakvih se uvijek nađe!) u epizodi „The littlest tramp“ zasmetala scena u kojoj naslovni junak udahne prah kojim je posut asocirala na šmrkanje kokaina, te je digao takvu halabuku što ovaj čuveni „pornograf“ veliča u dječjem animiranom programu, da je serija naprasno skinuta s programa. I time neizravno dala za pravo kritičaru, mada je bila riječ o notornoj gluposti.

Kontroverze nisu bile strane Bakshiju, svojim radovima ih je često ih je i potencirao, trudeći se donijeti nešto novo unutar okoštalih, jasno izdefiniranih granica dotadašnje animacije. Želio je jasan odmak, drugačije, njemu privlačne teme, želio sasvim redefinirati medij i maknuti se od komercijale. Dakle biti antipod svemo što je personificirao Disney. Ne može se se reći da nije uspio, osim u jednom dijelu - da bi opstao ne možeš biti nekomercijalan! A upravo su mu druga polovica sedamdesetih i početak osamdesetih odnijele dobar dio vlastita novca i zarade s „Mačka“ „Gužve“, „Čarobnjaka“ – možda i najosobnijim projektom - „Hej, ljepotice“ - jednom od prvih igrano-animiranih kombinacija (dobro, već je i „Gužva“ imala uvodni i završni dio igrani dok je ostalo bilo animirano,ali nije bilo ispreplitanja jednog s drugim) s dosta autobiografskih elemenata - koja se nakon višegodišnjeg rada - i puno uređivanja (ogroman postotak igranih scena zamijenjen naknadno animiranima) - napokon pojavila - i šaptom nestala, baš kao i novac uložen u nju. Zapravo, našao se na udaru svojevrsne „kvake 22“ – jer i uz pljuvanje po „komercijali“ kao nečem lošem i tražiti joj alternativu - sve bi se na kraju svelo na to da ni alternativa ne može isključiti želju za komercijalnim uspjehom, ma kojim se zakučastim, samoodabranim stazama do njega stiglo. U tome me silno podsjeća na jednog drugog autora kojeg obožavam, na Roberta Aldricha – obojica su kročili tom identičnom, mukotrpnom stazom, nasmiješio bi im se tek poneki uspjeh uz puno neuspjeha (mjereći ih isključivo kroz prizmu novca), no, svejedno su obojica bili neskloni kompromisima na uštrb vlastite vizije ili podilaženju razmaženoj publici. Uvijek izgarajući u želji da pokažu kako bi se filmovi zapravo trebali raditi, iznova bi se, onako donkihotovski upuštali u još jedan juriš. Zaludan, naravno, ali to je bila činjenica s kojom su računali i prije nego li bi krenuli. Pa kako ih onda ne voljeti?

Ali, evo sad nevolje koja kuca, štoviše nemilice lupa na vratima. Toliko truda i ljubavi uloženo, da ne bude novac uvijek u prvom planu, ali „Ljepotica“ se ne nasukala, a da nije pravo ni zaplovila. Potonula na porinuću. Bakshi kao Bakshi, idejama nikad nije oskudijevao , a činilo se da je jedna, ona spasonosna, upravo nadohvat ruke, za kojom samo treba posegnuti, tj. okrenuti broj telefona . A ta, 1982. bila je godina u kojoj smo dobili smo Austrijanaca što jedva natuca engleski, ali ga to nije spriječilo da pohara kino dvorane mačem i mišicama. Kao Konan, u filmu Johna Miliusa! Ideja koja mu se javila vratila ga je u djetinstvo, u dane provedene u Brooklynu i prisjetila jedne osobe s kojom se tada nije susretao jer je potonji živio u još i gorem kvartu od njegovog, pa mu roditelji nisu dopuštali da tamo zalazi. Momak je bio Talijan. Fizički okretan i spretan, bejzbolaš, sportaš, nerijetko učesnik uličnih tučnjava, jer trebalo je u takvu kvartu preživjeti. Zbog toga je i krio nešto, što će mu donijeti svjetsku slavu i priznanje: svoju sklonost umjetnosti, jer bi se u takvu okružju to moglo krivo shvatiti. Kao znak slabosti! Čak ga i mekušcem krstiti! E, to si Frank Frazetta nije mogao dozvoliti i jao onome tko bi ga ikad takvim oslovio.

Frazetta i film? Ideja nije bila nova, jednostavno je do tada ostala nerealizirana. Čak i onaj telefonski poziv „iz vedra neba“ da se pojavi na Filipinima jer su Brando, Duvall i Sheen prosto poludjeli za njegovim ilustracijama. No, „treba vječnost“ za doći do tamo, pa je Francis Ford Coppola „dobio košaricu.“ Posredno, za to je odgovorna i jedna druga osoba, danas daleko poznatija i to ne po dobru: Donald Rumsfeld. A njemu, tada ministru obrane, nije na um padalo staviti na raspolaganje arsenal američke vojske da bi se putovalo u „srce tame“ na celuloidnoj vrpci. Možda zato i što nas minulih desetljeća u stvarnom životu uporno vode tamo, on i njemu slični? A možda mu pripisujem vidovitost veću nego li zavrjeđuje, a istina je daleko jednostavnija – ponuđeni scenarij nije bio ništa a la“Patton“, da bi mogao proći. U svakom slučaju, jedina druga zemlja koja je imala obilje američke vojne opreme i bila voljna to staviti filmašu na raspolaganje bili su upravo Filipini.

Ako već „kum“ Coppola nije znao, mogao, imao srca „dati ponudu koja se odbiti ne može“, jer je imao za vratom pravcatu apokalipsu i teške porođajne muke svog filma, zato je Bakshi znao. Ispalo je da i nije trebalo puno, a ako ništa drugo, nije uključivala putovanje u neke tamo egzotične krajeve, već „samo“ do Kalifornije! Napravio bi se film s Frazettinim likovima kao junacima, a ovaj bi figurirao u ulozi koproducenta, zajedno sa Bakshijem, pa ako film uspije, a činilo se da su nužni preduvjeti već tu: revival fantasya, lavinu kojeg je izazvao simerijanski barbarin iz austrijskih Alpi, Bakshi, koji ima iza sebe 2 naslova iz žanra, oba relativno uspješna, „Gospodara prstenova“ i “Čarobnjake“ , te Frazetta, ionako neraskidivo vezan uz pomenuta barbarina, da posluži kao katalizator koji bi katapultirao ovu kombinaciju u neslućene visine uspjeha. Formuli nije bilo mane - makar na papiru!

Sam početak bio je upravo iz snova. Kao koproducent, Frazetta se našao uključen u sve faze projekta, od kojih je onaj oko podjele uloga, ženskih, bio oku najugodniji i najbezbrižniji, dok je pred dvojcem defiliralo oko 2000 oskudno odjevenih djeva, a njihove oštre oči znalaca tražile među njima one čiji bi atributi odgovarali pojmu „Frazettina djevojka“. Okretne, dugonoge, raskošnog poprsja, ubava lika. Naravno, zgodnije među kandidatkinjama bi ova dva brooklynska mangupa prošetali i po nekoliko puta. Frazettino ime, kao ono jednog od učesnika projekta, doveo je do prave navale holywoodskih glumica koje su željele uzeti učešća. Djelovalo je poput silna magneta.

Kako je ovo u osnovi akcijski animirani film, suština je bila čim vjernije uhvatiti i prenijeti pokret na celuloidnu vrpcu. Zato je odabrana tehnika u koju je Bakshi već rabio, s iznimnim uspjehom, rotoskopija. Prvi je se put mašio iz očaja. Kad je pri izradi „Čarobnjaka“ premašio budžet za 50000$ koji su sad nedostajali da dovrši masovnu završnu bitku između Blackwolfa i Avatara, studio ga je odbio podržati. A tek kao ilustracija vidovitosti studijskih glavešina, zajedno s Bakshijem i jedan je drugi mladac došao moljakati za povećanje budžeta, jer se malo više zaigrao i sad mu je falilo cijelih 3 milijuna dolara da bi bio jednako tako odbijen. Rekao je da će se vratiti sa svojim novcem, ali da će se ugovor morati mijenjati po pitanjima vlasničkih prava i tantijema, na što su ovi pristali, pristali bi na sve samo da ruku ne zavlače još jednom u kesu. I vjerojatno nakon toga lupali glavama o zid, jer George Lucas se vratio s novcem i dovršio Ratove zvijezda.

Bakshi se nije vratio s novcem, ali se vratio staroj ideji, patentu Maxa Fleischeru, koji je ovaj koristio već na svom prvom animiranom filmu „Klaun Koko“. U rotoskopiji dovršiti film, rabeći isječke iz dokumentarnih filmova o drugom svjetskom ratu i inkorporirajući ih u sukob između pristaša tehnike i onih magiji sklonih, kreiravši i efektniji epilog nego li se usudio nadati. Obilno će rotoskopiju koristiti i u „Gospodaru“, ali s „Vatrom i Ledom“ će je dovesti do krajnjih limita, prije nego li se u igru uključe kompjuteri.

Rotoskopijom se igrane sekvence, kadar po kadar, ili samo ekstremi, prebacuju na cel, ali da bi bilo igranih sekvenci, iste se moraju i snimiti. Znači, zapravo se snima dvofazno - prvo igrani dio ( trajalo je to u ovom slučaju koja 4 tjedna, uglavnom u studiju,mada je bilo i nešto eksterijera, rabeći pri tom sve moguće rekvizite, veranje po užetu u zamjenu za lijanu, kranovi kao litice...), što je bio Ralphov dio posla, a onda bi se odabrale serije kadrova za neku scenu dodijelile animatoru da ih animira, sukladno procjeni režisera i savjetnika Frazette, kojem od animatora što najviše leži. Mogućnost ponavljanja scena, isprobavanja, testiranja, figurirala je jedino za vrijeme snimanja igranih kadrova, nikako kad bi jednom prešle u fazu animacije, što je Bakshi, s primjesom žala, a vjerojatno i ne malim trunkom zavisti i zloće komentirao, „Nisam ja Disney“, aludirajući kako nema on tih para da scenu animira u više verzija. Nerijetko se jadao kakva bi samo čuda napravio da mu je samo desetina svote koja leži na raspolaganju Disneyevom studiju. Vječito oskudan budžet, tjerao ga je na najmaštovitija praktična rješenja, što ga je i dovelo u položaj velikog inovatora na području animacije. Tko zna, možda bi se s većim sredstvima utopio u sivilu prosječnosti, a ovako je ostao poseban, svoj. Ne kaže se zaludu da nikad nije svako zlo za zlo.

Frazetta kao savjetodavac, koliko god kaskaderima bilo iritantno, možda i smiješno, da im soli pamet čovjek zašao u pedesete, učio ih je kako se koplje baca, kako se moraju kretati, a nerijetko je osobnim primjerom posramio mnogog nadobudna mladca, bilo skokom s visine, a da se dočekana tlu okretno poput mačke, ponekad i na vlastito iznenađenje, ili se, kao Tarzan vješao o konopce. Neovisno o godinama „fajter“ iz Brooklyna bio je u sjajnoj formi, a adrenalin na snimanju je učinio svoje, tako da je gotovo i sam mogao preuzeti ulogu Darkwolfa, lika za kojeg tvrdi da ustvari personificira njega samog. A što je najbolje, vjerojatno bi i bio odličan u roli, mada bilo bi šteta izgubiti duboki, prodorni, pomalo prijeteći glas Steve Sandora, da ga je uistinu zamijenio. Uz dobro vođenje, Sandorov je nastup izgledao daleko uvjerljiviji, da je Frazetta u jednom trenutku rekao Bakshiju kako su to mogli napraviti kao - igrani film. „Možda - idući put,“ uzvratio mu je ovaj...ali idućeg puta više nije bilo!

Naravno, imati ga, a potratiti ga isključivo na takve fizikalije, bi bio to stravičan gubitak, što Bakshiju nikad nije bilo ni na kraj pameti. Osnovna mu je nit vodilja bila da, kad već ima umjetnika tog kalibra na setu, nešto i nauči, a i svi oko njih, o njegovu radu i tehnici. Frazetta nije bio čovjek koji bi svoje znanje skrivao kao zmija noge, pa je od prvog do zadnjeg poteza, svoj tok misli, koji bi u ostalih smrtnika i ostajao upravo to, pretakao u riječi, učeći zapanjene učenike. Jer, nema sumnje da su ovi bili osupnuti, poneki od njih i upravo sputan spoznajom da je jedan od najvećih među njima.

Režiser Ralph, vjerojatno uvijek u borbi s producentom Ralphom, onim koji zbraja utrošene dane i preostali novac, ostajao bi do kasno u noć na setu, pregledavajući učinjene scene, da bi jutrom on i Frazetta odlučili kome od animatora treba pomalo pomoći, ali na način da to ovaj ne doživi kao prijekor, jer je ekipa bila uglavnom mlada. Bez obzira na mladost, bilo je među njima nekih koji niti jednog trena nisu trebali asistenciju i već na samom početku dokazali se vrsnim majstorima, koji će poslije napraviti i značajne karijere. Pogotovo se to odnosi na dvojac James Gurney - Thomas Kinkade zadužen za pozadine, koje uistinu odišu atmosferom Frazettinih slika, neke i ne samo odišu, već se doimlju kao originali. Frazetta nije učestvovao u animaciji, baš kao ni Bakshi uostalom, ali je radio neke bitne, poneke njemu osobno bitne, crteže. Kao što su crteži vukova, velikog guštera, napravio je i bistu Darkwolfa da pomogne animatorima...Bez obzira na rotoskopiju, nema tog animiranog filma koji može opstati bez uplitanja klasične animacije. Spomenuti vukovi i gušter su samo kap u moru ovog nevjerovatno uspješno napravljenog miksa klasične animacije i rotoskopije, a jedan od zasigurno najupečatljivijih primjera je zračni napad na Nekronovu špilju (zanimljivo i robot ubojica u „Čarobnjacima“ bio je Nekron - to ime očito sadrži neku hudu simboliku za Bakshija) gdje su dragon-ale klasična animacija, a njihovi jahači rotoskopirani. (Sam zračni napad vuče malo asocijacija na napad X-Wingova na Zvijezdu smrti.) Ali, sve to djeluje besprijekorno. Tehnički savršeno.

Sve u svemu, imamo Frazettu, što je već samo po sebi adut, baš kakav je i Bakshi, ali imamo i Roya Thomasa kao scenaristu, a to je svim ljubiteljima Konana u najmanju ruku treći as iz rukava, imamo sjajnu animaciju, mjestimice upravo impresivnu, tu je Tigra, Frazettina djevojka u punom smislu riječi (i crtački jako dorađenih oblina glavne glumice Cynthie Leake) u tako oskudnom bikiniju da raspiri maštu ne samo tinejđerima a...a uza sve to film nije uspio! Zašto zapravo? Dobar je, čak i više od toga, ali je podbacio ispod svojih potencijala. Priča je u rangu standardnih Konanovih strip priča, neke od njih su bolje, neke lošije, ali se, bez dvoumljenja, jednostavno uvijek čitaju. Čini se da je tako i s ovim filmom - može se uvijek pogledati i zapravo on funkcionira, mada uz osjećaj da mu nešto nedostaje. Možda je problem što se dotiče puno tema, ali uvijek tek ovlaš, kao da se nekih od njih uplaši pa ih brže bolje napušta. Recimo, odnos Darkwolfa i Julianne, Nekronove majke ostaje nejasan - Darkwolf u jednom trenutku napominje - „Ta kučka, Julianna!“ što naviješta neki njihov prijašnji odnos koji nam ostaje neznan. Nekako asocira da bi on mogao biti Nekronov otac. Lars u jednom trenutku nailazi na ruševine s isklesanim likom Darkwolfa – ali mi i opet bivamo ostavljeni u tami nedoumica - ne znamo tko je Darkwolf, zašto te ruševine, zašto njegov lik, kronično nam nedostaje razrađeni uvod. Zatim nailazimo na naznake incestuoznog odnosa sina i majke, čak i lezbijske sklonost čarobnice prema Tigri, ali one ostaju ono što jesu –naznake koje nevode nigdje. Kao da, za razliku od „Gospodara“ gdje imamo izvrstan prolog i uvod u radnju ali, avaj, bivamo lišeni raspleta (jer onaj Rankin/Bass uradak je otužno trpati u koš s ovim), ovdje zapravo dolazimo na sam rasplet a uvodni dio, s onim šturim prologom, koji nam, (nekako kao i u „Čarobnjacima“) zbori o događajima koji su prethodili i uvodi nas u radnju, no to se pokazuje sasvim neadekvatnim. Crtić nije nježan, namijenjen (isključivo) dječici, (baš kako Bakshijevi crtići ni inače nisu) – krv se lije neštedimice, rane djeluju bolno i stvarno, za razliku od većine drugih crtanih filmova, ali sve je to presterilno za autora koji potpisuje neke X-om klasificirane animirane filmove, a neki što su se provukli pod PG-13 - bili su jako žestoki PG-13, negdje na samom gornjem rubu tolerancije (Cool World i nezaboravna Holli Would, recimo). Uistinu je šteta što se baš ovaj put nije odvažio na korak dalje. Čini mi se da se ovdje malo previše inzistiralo na igranju na sigurno, da bi bio dostupniji što širem krugu gledatelja pokušalo se ukloniti sve što bi moglo filmu donijeti strogu klasifikaciju i sve drugo što bi moglo ispriječiti filmu da postane hit, pri čemu autori vjerojatno nisu bili svjesni da su mu na taj način oduzeli dobar dio potencijala. Sami ga kastrirali.

Znamo li uz to da je film ove kompleksnosti i uz tadašnju tehnologiju napravljen unutar godine dana, dolazimo do impresivnog podatka ali i do još jednog mogućeg odgovora, koji, sasvim sigurno, ide ruku pod ruku s prvim. Striktno definiran budžet vjerojatno je odigrao presudnu ulogu u tome da su mogući rukavci kojima se radnja mogla nesmetano dalje granati jednostavno branom pregrađeni. Nije ga se smjelo probiti i produžiti trajanje snimanja preko zacrtanog roka. Producent Ralph imao je pri tom zadnju riječ! Nadglasao je i nesporna umjetnika Ralpha. Da bi dobio film kakav je dobio, dobar, vizualno impresivan, tehnički upečatljiv, ali i ne previše pamtljiv povrh toga. Nedostaje onog žara, oporosti, oštrine nekih ranijih Bakshijevih ostvarenja. Ali, i uz sve te mane, dobio isto tako film koji s više prava može ustvrditi da pripada i kanonu o Konanu, makar ovaj ne figurira u njemu ( zanemarimo li sad i Frazettine tvrdnje o Darkwolfu, ovaj je zapravo savršeni Konan i šteta je što se inzistiralo da on personificira Death Dealera, a ne omiljenog nam barbarina, ali tu bi se već potegla pitanja prava i eto nas za čas u začaranom krugu vapaja za novcem, tj. zbog nestašicom istog). Zapravo, ako znamo da su mu konkurencija ona Fleischerova slikovnica i neki tamo Kalidor iz „Crvene Sonje“ „Vatra i led“ jedina i zaslužuje da se spomene uz Miliusov film u istom dahu.