VijestiNajaveRecenzijeSound Of VisionKolumneSpecialForumImpressumSearchFAQ
infobox: PAUČINA: LADRI DI BICICLETTE (VITTORIO DE SICA, 1948)

KOMENTARI:

Re: PAUČINA: LADRI DI BICICLETTE (VITTORIO DE SICA, 1948)
sjajno ko i uvijek - jedino mi je riječ bezvremenski uvijek zvučala čudno - svevremenski mi zvuči kao ono što bi bezvremenski trebao biti.
inache jedan od mojih najomiljenijih razdoblja je upravo je razdoblje talijanskog neorealizma...
svaka čast jules - izdigao si "paučinu" iz paučine
Komentar: Rommel 23.07.2009.

Re: PAUČINA: LADRI DI BICICLETTE (VITTORIO DE SICA, 1948)
zahvaljujem se opet prijatelju na pohvalama i da, slažem se, svevremenski je bolji i primjereniji izraz od bezvremenskog koji se izgleda nažalost tako učestalo koristi da je ušao i u moj vokabular! ;)
Komentar: Jules 23.07.2009.

Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare
« povratak
Kolumna: PAUČINA: LADRI DI BICICLETTE (VITTORIO DE SICA, 1948)

Kolumna: PAUČINA: LADRI DI BICICLETTE (VITTORIO DE SICA, 1948) PAUČINA: LADRI DI BICICLETTE (VITTORIO DE SICA, 1948)
(23.07.2009.)

Tog jutra ime Ricci napokon je prozvano ispred ureda za zapošljavanje u Valmelaini. Između okupljene mase muškaraca koji očajnički traže posao Antonio Ricci je sretnik koji ga je dobio. Ljepljenje postera diljem Rima, dobar gradski posao. Postoji samo jedan uvjet – posjedovanje bicikla, kojeg je Antonio nažalost morao založiti da prehrani obitelj.

Već u prvim minutama bezvremenskog klasika „Kradljivci bicikla“ redatelja Vittoria de Sice svjedoci smo divnog obiteljskog odnosa Riccijevih. Antonio se jada ženi kako će najvjerojatnije morati prepustiti posao drugome jer je zadužio bicikl. Njezina refleksivna reakcija je da skine posteljinu s kreveta koju je dobila kao miraz i založi ju da mogu otkupiti bicikl. U (komično)-tragičnom prizoru vidimo zaposlenika koji Marijinu posteljinu stavlja na vrh ogromne hrpe založenih posteljina koje se nižu do stropa. Antoniovo zapošljavanje je poput dobitka na lutriji i cijela obitelj je iznimno sretna. Sam Antonio je uzbuđen poput djeteta dan prije školskog izleta. Ponosno podiže ženu Mariu na ulici kako bi provirila u zgradu gdje radi i vidjela da svatko ima svoj vlastiti veliki ormarić. Sin Bruno, od kojih šest godina i za svoju dob nevjerojatno odgovoran, ljuti se na zaposlenike zalagaonice kad primijeti da su oštetili Fides – bicikl njegovog oca. Ujutro Maria pripremi Antoniu i sinu užinu i divi se kako njezin suprug dobro izgleda u radnoj uniformi. S vratiju otac i sin pozdrave Mariu s ogromnih iskrenim osmjehom na licima. Oni su idilična obitelj u nimalo idiličnom okruženju – poslijeratnoj Italiji u najvećoj recesiji. Sve što posjeduju je skučen stančić i jedni druge što je njima, pogotovo sad kad glava obitelji zarađuje za kruh, sasvim dovoljno.


„Proklinjem dan na koji sam rođen!“

Sudba kruta nažalost prati našeg junaka i dobro organizirana skupina lopova krade njegov Fides već prilikom lijepljenja prvog postera – Rita Hayworth kao Gilda. Antonio prijavi krađu policiji od koje ne dobije nikakvu pomoć već samo dobru dozu cinizma. Kolega pita kapetana radi li se o nečem ozbiljnom na što ovaj odvrati: „Samo bicikl.“ No za Antonia nije „samo bicikl“. Njemu je taj stari Fides sredstvo za život, neophodan da pruži svojoj obitelji krov nad glavom i hranu na stolu. Sreću zamjenjuje očaj. Antonio ne zna što da odgovori sinu kad ga pita za bicikl i ne usuđuje se vratiti kući jer ne može gledati ženu kako plače. Kontrast prvih dvadesetak minuta filma koje su bile ispunjene nadom u bolje sutra. Čak i izvrsna nostalgična glazba sountracka skladatelja Alessandra Cicogninia dobiva dramatičniji i ozbiljniji ton. Svi planovi koje je Antonio imao za svoju ženu Mariu, sina Brunu i novorođenče ukradeni su mu zajedno s biciklom. Lopovi su mu oduzeli najvažniju stvar u životu – mogućnost da skrbi za svoju obitelj. Čovjek se jednostavno ne može pomiriti s takvom situacijom i nastaviti sa životom kao da se ništa nije desilo. Prioritet Riccia je pronaći lopove i vratiti bicikl. Mada morao pretražiti čitav Rim! A upravo je i grad Rim jedan od glavnih „likova“ „Kradljivaca bicikla“. Da Sica nam prikazuje rano jutarnje i večernje gužve oko tramvaja i autobusa, radnike koji biciklima putuju na posao. Tržnicu Piazza Vittorio, prepunu nervoznih preprodavača koji se međusobno prepiru, sumnjivi tipovi poput onog koji dječaku želi kupiti zvono, gužva vika i galama. Susjedi koji se zauzimaju jedni za druge, poput prijatelja koji pomažu Antoniu u potrazi ili rulja koja brani lopova kad ga junak filma konačno pronađe. Redatelj nas upoznaje s ljudima i gradom u iznimno turbulentnom vremenu nakon Drugog svjetskog rata.

„Ladri di biciclette“ je savršen primjer talijanskog neorealizma. Režirao ga je de Sica jedan od najslavnije trojke tog pokreta (druga dvojica su Roberto Rossellini i Luchino Visconti). Nijednu od uloga ne igraju profesionalni glumci već „obični“ ljudi. Redatelj je sam najprije odglumio većinu scena koju su novopečeni glumci zatim ponavljali. S tehničke strane film je izveden vrlo jednostavno: nema bravura kamerom, određivanja tempa montažom, film poput života teče svojim tokom. Ipak, budžet od 100 milijuna lira itekako je značajan za ono doba te „Kradljivci bicikla“ usprkos svojoj jednostavnosti nije snimljen za male pare. Neke scene snimane su i sa šest kamera istovremeno. Upečatljivi prizor u kojem pada kiša snimljen je uz pomoć vatrogasaca koji su šmrkom lijevali vodu. Glavnu karakteristiku neorealizma najbolje opisuju riječi jednog od scenarista „Kradljivaca bicikla“ Cesarea Zavattinia: „Život kakav je!“ Dakle, nema uljepšavanja, snima se na lokacijama, obrađuju se socijalne teme, montaža je neupadljiva i jednostavna. Prikazuju se obični ljudi, radnička klasa i njihovi svakodnevni problemi. Smatralo se da film kao medij doprinosi društvu prikazujući socijalne probleme ljudi. Nakon što je dvadesetak godina Italija bila pod fašističkim režimom neorealizam ujedno predstavlja i novi procvat talijanskog filma. Čak je Benito Mussolini ulagao u kinematografiju. Osnovao je Cinecittà, jedan od najnaprednijih filmskih studija u ono doba. Pod sloganom "Il cinema è l'arma più forte" („Kinematografija je najmoćnije oružje“) Mussolinijeva namjera bila je kroz film propagirati fašizam. Naravno, stvari su krenule posve drugačijim tokom, no film je oduvijek bio integralni dio talijanske kulture.



„Tužiti ću te mami!“

Na rubu pameti i iznerviran Antonio ošamari sina Brunu koji mu proturječi. Dječak se jako uvrijedi i udalji od oca. Nekoliko trenutaka kasnije čuju se glasovi da se dječak utapa u rijeci. Antonio je prestravljen jer misli da je Bruno taj nesretnik. Lamberto Maggiorani izvrsno „nosi“ film. Nikad prije nije glumio niti će kasnije imati značajnu filmsku karijeru (navodno je redatelju morao obećati da neće više glumiti jer je de Sica smatrao da će nerijetko okrutan filmski svijet loše pasti tako jednostavnoj i dobroj osobi ), no svojim portretom Antonia Riccia darovao nam je najidiličniju očinsku figuru sedme umjetnosti. Puno jaču čak i od Peckovog Atticusa Fincha iz Mulliganovog „To Kill a Mockingbird“ koji se često spominje kao utjelovljenje savršenog oca. Olakšanje na licu kad se uvjeri da njegov sin Bruno nije u opasnosti ili momentalno kajanje nakon što udari dječaka savršeno su odglumljeni od strane Maggiorania. Da se iskupi za svoju naglu grubu reakciju Antonio odluči sina počastiti ručkom. Odvede ga u otmjeni restoran, dozvoli mu da pije vino i indirektno traži njegov oprost. Dirljiva scena u kojoj objašnjava sinu svoju računicu jedan je od vrhunaca filma. „Stvari su išle super…s prekovremenim i 12 tisuća lira mjesečne plaće što čovjek više može tražiti? I sad bi se jednostavno trebao pozdraviti sa svim tim? E pa neću!“ Antoniu je potrebno sinovljevo odobravanje jednako toliko, ako ne i više, koliko Bruni očevo osiguravanje donekle pristojnih životnih uvjeta. Čak ni okrutno tužan završetak filma ne može okaljati ili oduzeti titulu savršenog supruga i oca Antoniu Ricciu.


Potraga našeg junaka vodi kroz najfrekventnija mjesta grada: tržnica, crkva, bordel. Tokom potrage Antonio čak posjeti vidovnjakinju. Istu onu zbog koje je ranije ismijao ženu jer ju je posjećivala i vjerovala joj. Očajna vremena natjeraju čovjeka da traži nadu na najčudnijim mjestima. Komična scena u kojoj vidovnjakinja mladiću, koji šmrca s tužnim izrazom na licu, odgovori: „Dragi dječače, jako si ružan. Jako ružan! Ima toliko dugih žena. Sadi sjeme u drugom polju. Siješ no ništa ne žanješ. Shvaćaš? Ona te ne voli. Zaboravi ju.“ predstavlja kratki predah od ozbiljne situacije u kojoj se našao glavni lik filma. Ima nekoliko takvih prizora koji prikazuju komične epizode života depresivnog naroda i dokazuju nam da s vremena na vrijeme potlačen čovjek ipak uživa u nekim sitnicama. Igrom slučaja Antonio naleti na kradljivca Fidesa (baš kao što mu je vidovnjakinja rekla: „Ili ćeš ga pronaći odmah ili ga više nikad nećeš vidjeti.“:) Prati lopova do stana i suoči se s njim. Lopov odglumi napadaj i rulja se okomi na Antonia optužujući ga za klevetu. Opet imamo junaka filma izoliranog, posve samog protiv svih. Ranije u filmu scena je u kojoj se Antonio i Bruno sklanjaju s kiše i okolo njih okupe se njemački hodočasnici koji pričaju međusobno, no dvojac ih ne razumije. Dobivamo dojam kao da ne pripadaju u to okruženje. No, da li oni ne shvaćaju okolinu ili okolina ne shvaća njih? Male ljude koji samo žele pošteno živjeti, bez čeka socijalne pomoći koji ponižava radnika. Policija opet nije od pomoći jer Antonio nema nikog da posvjedoči u njegovu korist na sudu. Junak filma je prevaren i opljačkan, sam protiv rulje i ne preostaje mu dugo nego da podvije rep. U momentu najvećeg očaja gleda redove bicikala ispred stadiona i ukrade jedan iz prazne uličice. Primijete ga i nakon kratke potjere je ulovljen. Svjetina ga šamara pred očima uplakanog sina i vode ga u policijsku postaju. Vlasnik bicikla sažali se nad Antoniom te ga puštaju.

Dok koračaju prema kući sin pruža ruku Antoniu kojem naviru suze na oči. Ako plačete na tužne završetke, na kraju „Ladri di biciclette“ ćete ridati. Da je film završio Antonievim uhićenjem ne bi bio upola tužan koliko ga čini kraj koji smo dobili. Otac kojemu dovikuju „Divan primjer pružaš sinu. Trebaš se sramiti“ kreće kući u stan 1, bloka H gradića Valmelaina bez ičega, bilo kakve utjehe za svoju ženu koja ga čeka s novorođenčetom. Dopustio je sinu kojem treba biti uzor da ga vidi u najnižem izdanju i ipak dječak mu pruža ruku jer vjerojatno shvaća razlog očevog sramotnog čina. Mnoge stvari nisu dopuštene ili moralno ispravne, no neke od njih ipak se mogu opravdati. Da Sica je rekao: „Izgubio sam sav novac na tim filmovima. Nisu komercijalni. No drago mi je što sam ga izgubio na taj način jer kao suvenir svog života imam filmove poput „Umberto D.“ i „Kradljivci bicikla“. Vjerujte mi na riječ, divni su suveniri De Sicinog života…zapravo ne, nemojte mi vjerovati, bolje provjerite sami!
« povratak Goran Plantak
© 2003 popcorn.hr