David Samuel Peckinpah, rodio se 21. veljače 1925. godine u Fresnu, California. Njegovi roditelji su očekivali da će njihov sin nastaviti obiteljsku tradiciju i studirati pravo, te preuzeti posao u obiteljskoj tvrtki (u obitelji Peckinpah do tada je već bilo nekoliko sudaca, pa čak i kongresmena), Samov slučajan susret nakon što je odslužio vojsku (bio je pripadnik marinskog korpusa i služio je u Kini tokom 1945. godine, no njegov bataljun nije učestvovao u borbama), sa studenticom drame Mary Sellard, koja će mu kasnije postati i suprugom, umnogome će mu odrediti daljnji životni put. Upisati će studij drame na Fresno State Collegu, a to će nastaviti dalje i na University of Southern California.
Već tada je pokazivao izrazitu želju da se bavi režijom, a sreća će mu se osmjehnuti 1954. godine kada će doći u kontakt sa Donaldom Siegelom, sa kojim će surađivati i kao asistent režisera, režiser dijaloga i suradnik na scenariju u poznatom Siegelovom filmu «Invasion of the Body Snatchers» («Invazija tjelokradica»). Poznanstvo sa Siegelom, omogućilo je Peckinpahu da uspostavi kontakte sa producentima CBS-ove serije «Gunsmoke» («U dimu baruta») a za nekoliko epizoda serije će napisati i scenarij. Tako je otpočela njegova rana, televizijska faza. Pisati će scenarije za brojne serije, «Broken Arrow» («Slomljena strela»), «Tales of Wells Fargo» («Priče o Wells Fargu»), «Zane Grey Theatre», («Zane Grey Kazalište»): epizoda «The Knife Fighter» («Borac sa nožem») iz serijala Slomljena strela, obilježila je njegov prvi pokušaj režiranja. Zatim će preuzeti režiju pojedinih epizoda serije «Rifleman» («Čovjek s puškom») da bi 1959-1960 godine napravio vlastitu seriju «The Westerner» («Zapadnjak»). Iako je išla samo jednu sezonu, (desetak epizoda) serija je proglašena najboljom u žanru, a u njoj će Peckinpah iskušati sve motive koje ćemo kasnije nalaziti u svim njegovim filmovima. Osim toga radeći za TV upoznati će većinu glumaca koji će postati njegov svojevrstan stalni postav: Strother Martin, R. G. Armstrong, Warren Oates, Ben Johnson...
1961. godine Peckinpah radi svoj prvi film «Deadly Companions» («Kobni suputnici») sa Brianom Keithom i Maureen O' Hara, ali film prolazi posve nezapaženo... i sam se režiser od njega ogradio tvrdeći da nije imao nikakvu slobodu u radu. No već idućim filmom, pokazao je što može ako mu se puste odriješene ruke. «Ride the High Country» («Pucnji poslijepodne») priča je o dvojici ostarjelih revolveraša i prijatelja (Joel McCrea, Randolph Scott) koji se nađu na suprotnim stranama, jer se jedan želi domoći novca na bilo koji način da ima mirnu starost, dok drugi koji radi kao šerif to ne može dopustiti. Izrazito nostalgična i poetska vizija sumraka starog zapada, Pucnji poslijepodne ujedno su i oproštajni film dvojice veterana western filmova koji nakon ovog nisu snimili više niti jedan film, željeli su karijeru završiti sa ovako značajnim filmom. I uistinu ovaj je film poharao svjetske festivale dobivši između ostaloga Grand Prix na Belgijskom međunarodnom filmskom festivalu (potukao je konkurentni film koji je bio ništa manje nego li Fellinijev 81/2), te nagradu Pariških filmskih kritičara.... Treći Samov film označio je početak trajnih problema koje će ovaj autor imati sa producentima: «Sierra Chariba / Major Dundee» iz 1965. godine iskasapljen je producentskim škarama do neprepoznatljivosti, iako je imao potencijala doseći kvalitetu «Divlje Horde» i uz izvrsnu glumačku ekipu (James Coburn, Charlton Heston, Richard Harris), i interesantnu temu o progonu skupine apača, od strane šarolike skupine što vojnika Unije što konfederalnih zarobljenika kojima je ova akcija vid iskupljenja, a međusobni animoziteti između jednih i drugih dodatno su opterećivali ionako tešku misiju... nerazumno kraćenje gotovo cijele zadnje trećine filma ostavilo ga je u mnogo pogleda nedorečenim, na mjestima i nerazumljivim.... i nažalost taj film do sada nije, a pitanje je i da li će ikada biti restauriran u punoj verziji. A to je Peckinpaha toliko izludilo da je došlo po prvi puta do one njegove čuvene javne provale bijesa. Nažalost sve što je postigao bilo je da je otpušten sa snimanja idučeg filma «Cincinnati Kid», posao će preuzeti Norman Jewison, a Peckinpah će 3 iduće godine provesti na crnoj listi bez prava snimanja filmova.
I onda je došla 1969. godina u kojoj je Sam postao Bloody Sam, godina Divlje horde. Već sami uvodni kadrovi filma, najavljuju da će ovo biti nešto neviđeno. Grupa konjanika u vojničkim odorama ulazi u gradić Starbuck. Nedaleko njih vidimo zaigrane skupinu meksikanske djece. I dok se kadrovi naizmjece sele s jahača prema djeci vidimo i čime se igraju. Bacili su škorpiona na mravinjak i svi mravi su izašli i napali ga, a djeca sa smješkom i radošću posmatraju njihovu borbu na život i smrt, da bi na kraju zapalili vatru oko svega i gledali kako sve gori. Izuzetna scena, koja više nego rječito govori o surovosti i okrutnosti kao o nečemu normalnom, usađenom u ljudima. Kad su već djeca takva, može li nas i smije li nas čuditi sve ono kasnije što je uslijedilo među odraslima, pogotovo pokolj nedužnih pripadnika društva trezvenjaka na ulicama Starbucka? Scena sa škorpionom dodana je naknadno u scenarij, Emilio Fernandez, meksički glumac i režiser (general Mapache u Divljoj hordi) ispričao je Peckinpahu da su se oni tako igrali kao djeca, a ovaj je odmah uvidio kako je to moćan uvod za njegov film i ubacio i to u scenarij. I upravo je scenarij Divlje Horde, zajedno sa Wylon Greenom, jedina Peckinpahova nominacija za oscara, no za uspjeh filma podjednako su zaslužni i editor Louis Lombardo i izvrsni snimatelj Lucien Ballard koji su vještom montažom, korištenjem više kamera i «slow motiona» postigli dodatnu napetost i životnost u ovoj «odi nasilju».
Iako opet kraćena, «Divlja horda» je postigla izniman uspjeh, a Peckinpah postao traženim i željenim režiserom. «Warner Bros» jedva je dočekao priliku da novopečenoj zvijezdi da priliku da ponovno radi. Vjerojatno su odgovorni u Warneru, očekivali još kakvu provalu nasilja od Bloody Sama, no zato ih je tim više osupnulo ono što su vidjeli. «The Ballad of Cable Hogue» bila je upravo antipod svim njihovim nadanjima, lirska poetična priča o čovjeku (Jason Robards) koji je ostavljen usred pustinje da umre, ali pronađe izvor vode i čudom preživi i uspije se obogatiti. Warnerovci nisu htjeli uložiti niti centa u propagandu ovog filma, a čak i kad je prikazan išao je kao «second bill» - dodatak udarnom naslovu na premijeri.
1971. godine u Engleskoj će snimiti svoj možda najkontorverzniji film «Straw Dogs», («Psi od Slame») sa Dustin Hoffmanom i Susan George. Kontroverzu je najviše izazvalo to što je silovana žena prikazana kao da je največim dijelom sama tražila i izazvala to što joj se dogodilo, no to je također motiv koji je već viđen u Divljoj hordi. Jer nije li i tamo bivša Angelova (Jaime Sánchez) djevojka Teresa, ustvari prikazana kao bludnica? No za razliku od Divlje Horde ovdje su likovi znatno, znatno slabije obrađeni.
U sedamdesetima Sam Peckinpah snimiti će najviše filmova, čak 9, osim spomenute Ballade i Pasa od Slame, tu su redom «The Getaway» («Bijeg»), »Junnior Bonner», «Pat Garrett & Billy The Kid», «Bring me the head of Alfredo Garcia», («Donesite mi glavu Alfreda Garcije») «The Killer Elite» («Elita Ubojica»), «Cross of Iron» («Željezni križ»), «Convoy», koji variraju kvalitetom od vrlo dobrih (Bijeg) do znatno slabih (Convoy) i uz još jedno istinsko remek dijelo, «Pat Garrett & Billy The Kid».
Na motivima priče o Billyju Kidu Peckinpah nam ispreda priču o šesdesetosmaškom buntu i njegovu slomu. A slom je došao radi ljudi tipa Pat Garrett, ljudi koji su izdali svoja uvjerenja, o prijateljima da i ne govorimo, a radi vlastitih sitnih probitaka. Zato je filmu u doba premijernog prikazivanja kod nas na TV, bio stavljen sasvim prikladan naslov «Bivši prijatelj Kid».Tu ponovno vidimo razigranu djecu, ali ovaj put ne pale mrave i škorpiona, već se igraju ispod vješala koja su podignuta upravo za Billy Kida (Kriss Kristofferson). Film je opet bio strahovito kraćen, za gotovo 18 minuta, i iz prvotne verzije filma izbačen je crno bijeli prolog na početku koji nam pokaže sudbinu izdajnika Pat Garretta (James Coburn), da bi onda cijeli film počeo kao svojevrsni flashback, koji se odvija u Garrettovoj svijesti dok život još tinja u njemu, flashback i grižnja savjesti jer Judini novci ni njega nisu usrećili, dapače donjeli su mu propast. Također na snimanju Peckinpah se zakačio i sa Bobom Dylanom (koji se pojavljuje u manjoj ulozi i u filmu) jer nije želio pustiti cjelu stvar «Knockin on the Heaven's Door» već samo njen instrumental, smatrajući da je scena kada šerif ranjen sjedi pored rijeke i razmišlja, puno jača sa jedva čujnim instrumentalom, nego li sa Dylanovom pjesmom. Normalno producenti su poduprli Dylana i u prvotnoj verziji čula se cijela pjesma, dok su u restauriranom director's cutu ipak postupili sukladno redateljevoj viziji.
Nakon «Bivšeg prijatelja kida», kvaliteta Peckinpahovih filmova počinje opadati. Zdravlje mu počinje slabiti, nestaje polako one neiscrpne stvaralačke energije. Uostalom i sam je jednom izjavio «Kraj jednog filma je i kraj jednog života.» Potrošio se u neprekidnim borbama sa studijima, u brojnim nepravdama, razočarenjima, ali i u alkoholu. No najmanje dva naslova su još uvijek više nego intrigantna. «Alfredo Garcija» i «Željezni križ». Alfredo Garcija je njegov najnihilističniji film, film koji umalo da nije bio ni pušten u prikazivanje jer su se odgovorni u «United Artistu» pobojali da tako grub film s velikim stupnjem zabrane gledanja mlađim dobnim kategorijama, ni ne može biti komercijalan. No kako je film već u startu bio niskobudžetan, pa ni rizik nije bio tako velik, pušten je u prikazivanje.
1977. godine u njemačko-englesko-jugoslavenskoj produkciji (iako je pružatelj usluga bio Jadran film, to je tada ipak bila Jugoslavija) snimljen je «Željezni križ». Film je unatoč tome što je dobar, štoviše zadnji dobar Peckinpahov film, i uz to jedini njegov ratni film, propao na američkom tržištu. Nije pomoglo ni to što je nakon što je pogledao film, Orson Welles poslao telegram Peckinpahu, u kojem je stajalo da je to «najbolji antiratni film o običnim vojnicima koji sam vidio». Bez obzira na jake glavne glumce (James Coburn, Maximillian Schell, James Mason, David Warner) na američkom tržištu tada očito nije bio zanimljiv ratni film snimljen iz vizure običnog njemačkog vojnika i uz to na Ruskom frontu. No film je postao veliki hit u Europi, posebice u Njemačkoj i Austriji, tako da je došlo i do snimanja nastavka, Sergeant Steiner. Naravno bez Peckinpaha, film je radio rutiner Andrew V. McLaglen, bez orginalne postave, Coburna je u ulozi Steinera zamijenio Richard Burton i film je za svaki slučaj prebačen na zapadno bojište, da bi se pokazali američki G.I. i pokazao se velikim promašajem.
Zadnji film koji je Peckinpah radio uslijedio je nakon pauze od skoro 5 godina. Bila je to ekranizacija romana Roberta Ludlama, «The Ostermann weekend» («Ostermanov vikend»). Slab film, ponovno ne Samovom krivicom. Nije mu bilo dopušteno raditi s glumcima koje je želio (Coburn, npr) već je morao prihvatiti ponuđenu ekipu. Nije imao utjecaja na reeditiranje uvoda i svršetka, tako da je diskutabilno koliko je to uistinu njegov film. A onda je već bio i ozbiljno bolestan, umrijeti će svega godinu dana poslije. No ipak, na momente, u pojedinim režiserskim rješenjima možemo uočiti tračak genija koji nas je od «Pucnjeva poslijepodne», preko «Divlje Horde» pa do «Bivšeg prijatelja Kida» znao neizmjerno oduševljavati, svojom vizijom, hrabrošću, pa i poetikom, pa makar ona bila i poetika nasilja.
Genij kome su posvećena dva izuzetna dokumentarca, B.B.C.-ev «Sam Peckinpah – Man of Iron» iz 1992. prikazan i kod nas u emisiji «Crno bijelo u boji» prije prikazivanja filma «Željezni križ» i to negdje sredinom devedesetih. Drugi je «The Wild Bunch – An Album in Montage» - Oscarom nominiran kratki dokumentarac iz 1996. koji nas vodi iza scena snimanja Divlje horde i pokazuje genija na djelu. A oni koji su ga nazvali Krvavim, jednostavno nisu bili u stanju proniknuti doblje u njegovu poetiku.
FILMOVI: - The Deadly Companions (Pathe-American, 1961) - Ride the High Country (Metro-Goldwyn-Mayer, 1962) (prikazan u Europi 1963 kao Guns in the Afternoon) - Major Dundee (Columbia Pictures, 1965) - The Wild Bunch (Warner Brothers/Seven Arts, 1969) - The Ballad of Cable Hogue (Warner Brothers, 1970) - Straw Dogs (ABC Pictures, 1971) - Junior Bonner (ABC Pictures, 1972) - The Getaway (First Artists, 1972) - Pat Garrett i Billy the Kid (Metro-Goldwyn-Mayer, 1973) - Bring Me the Head of Alfredo Garcia (United Artists, 1974) - The Killer Elite (United Artists, 1975) - Cross of Iron (E.M.I., 1977) - Convoy (United Artists/E.M.I., 1978) - The Osterman Weekend (Twentieth Century-Fox, 1983)
Na TV: - Gunsmoke (Napisao 10 adaptacija i 2 originalna scenarija. Orginalni scenariji nisu snimljeni ali jedan će kasnije biti snimljen kao pilot epizoda The Riflemana. 1955-56) - "The Assassin" (serija Broken Arrow, 1956) (Scenarist) - "Apache Gold" (serija Tales of Wells Fargo, 1957) (Scenarist) - "The Teacher" (serija Blood Brother, 1957) (Scenarist) - "The Singer" (serija Have Gun-Will Travel, 1957) (Koscenarist) - "The Town" (serija Trackdown, 1958) (Scenarist) - "The Transfer" (serija Blood Brother, 1958) (Scenarist) - "The Johnny Ringo Story" (serija Tombstone Territory, 1958) (Scenarist) - "The Kidder" (serija Man Without a Gun, 1958) (Scenarist) - "The Knife Fighter" (serija Broken Arrow, 1958) (Režiser) - "Trouble at Tres Cruces" (serija Dick Powell’s Zane Grey Theatre, 1958) (Režiser i Scenarist) - "The Sharpshooter", (Scenarist) "The Marshall" (Režiser i Scenarist), "Home Ranch" (Scenarist), "The Boarding House" (Režiser) i "The Baby Sitter" (Režiser) (serija The Rifleman, 1958-59) - "Miss Jenny" (ko-scenarist i Režiser) "Lonesome Road" (ko-scenarist i režiser) (serija Dick Powell’s Zane Grey Theatre, 1959) - "Klondike Pilot" (Koscenarist i Režiser) "Swoger’s Mules" (Koscenarist i Režiser) (serija Klondike, 1960) - "Jeff" (Koscenarist i Režiser) "Brown" (Režiser), "The Courting of Libby" (Režiser), "The Hi on the Gun" (Režiser), "The Painting" (Režiser), "The Old Man" (Scenarist), "School Day" (Koscenarist) i ""Mrs Kennedy" (Koscenarist) (serija The Westerner, 1960. Peckinpah je bio i producent) - "The Story of Julesburg" (serija Pony Express, 1961) (Scenarist) - "Mon Petit Chow" (serija Route 66, 1961) (Režiser) - "Pericles on 31st Street (Koscenarist, Producer i Režiser) i "The Losers" (Koscenarist, Koproducent i Režiser) (serija Dick Powell Theatre, 1962) - Noon Wine (TV special za the ABC, 1967) (Režiser i Scenarist) - "That Lady is My Wife" (epizoda za Bob Hope’s Chrysler Theatre, 1967) (Režiser)
|