Mogao bi čovjek biti  glavom i bradom sam Pierre de Bouganville, James Cook, Ferdinand Magellan ili  tko god  drugi od čuvenih moreplovaca, svejedno ne bi  bio u stanju locirati Escondidu. I samo ime kazuje mu sve, jer Escondida znači  skriven, tajnovit, i time je potpuno zadovoljio potrebe svoga vlasnika koji bijaše podjednako tajnovit i za koga su, osim njegovih ljudi, tek rijetki znali, pa i to samo iz maglovitih nejasnih priča pokupljenih po tko zna kojim lučkim barovima, a kako mu ni pravo ime nisu znali, radi njegove fratarske odore, s kapuljačom koja je obavezno skrivala njegovo lice, oslovljavali su ga sa Monah. Profesija mu je ipak bila znatno svjetovnija od imena, bavio se gusarenjem, pljačkajući i potapajući brodove svih zastava, osim jedne, nije dirao brodove carske, Wilhelmove, Njemačke. A zašto i bi? Privremeno je bio u njihovoj službi jer je ugljen sa svih potopljenih brodova dopremao i prodavao upravo njima tj. osobno njihovom komadantu Viceadmiralu Von Speekeu (malo izmjenjeno ime ali se misli na stvarnu osobu Grofa Maximilliana Von Speea, tada komadanta Njemačke Istočno-azijske eskadre koja će biti uništena 8. 12.1914. u bitki kod Falklandskog otočja. Zanimljivo je da će se u drugom svjetskom ratu i za njemački džepni bojni brod Grof Spee, (ime je dobio po ovom viceadmiralu), južnoameričke vode ponovno pokazati kao  sudbonosne i to opet nedugo nakon otpočinjanja neprijateljstava). Von Speeke je znao da će uskoro izbiti rat i da  će njemačke pacifičke baze biti vrlo brzo osvojene, tako da će njegova eskadra ostati bez izvora goriva, stoga je na ovaj način, uz pomoć Monaha, gomilao zalihe.

No maknimo se napokon i od  Von Speekea i on Monaha jer premda  bitni oni su ipak samo sporedni likovi naše priče. Napustimo Escondidu i zaputimo se daleko na otvoreno more. Ako pažljivo osmotrimo vidjeti ćemo jedan sićušan objekt nalik na splav. A ako priđemo još  bliže vidjeti ćemo i čovjeka na splavi. No taj čovjek sigurno nije brodolomac jer su mu svi udovi vezani za splav, maltene da izgleda razapet. I on je nekad bio kapetan, ali su jedna žena, jedna zabranjena ljubav, i jedan vođa palube, za kojeg je prekasno saznao da je ujedno i brat spomenute žene, odigrali su ulogu u pobuni iza koje je on izgubio svoj brod, a da li je sačuvao i glavu, još uvijek je bilo upitno.

Ni susret s katamaranom kapetana Rasputina, koji mu je bio, recimo to tako, neka vrsta prijatelja, nije za nevoljnika morao značiti kao sretan razvoj događaja jer će Rasputin dvojiti da li da ga spasi ili da ga se zauvjek riješi. No sve dvojbe prekinuti će misao na koju je vražji Rus naišao. Sjetio se naime da su ipak obojica u Monahovoj službi, a tko zna kako bi Monah reagirao na Rasputinov samovoljni čin. I tako je ipak na svoj katamaran primio kapetana Corta Maltesea.

Čuveni strip Huga Pratta, Corto Maltese, pojavio se prvi puta davne 1967. godine i to upravo pričom «Balada o Slanom Moru» u reviji «Sgt. Kirk», nazvanoj po jednom drugom Prattovom junaku, no revija će se ugasiti već dve godine kasnije. Novi pokušaj će uslijediti 1970. kada se Pratt priključuje drugom strip magazinu. Uprava kojega je na svu sreću poduprla Prattovu odluku da nastavi razvijati lik simpatična probisvjeta, sanjara i lutalice, zakletog individualista kojega smo upoznali upravo u Baladi. Bila je to hrabra odluka jer Corto je sve osim uobičajena junaka. Ne podnosi autoritete niti uniforme bilo koje vrste i boje, hrabrost mu nikada ne prevagne nad zdravim razumom, (što nipošto ne znači da je kukavica, već da ne srlja u ludo), veliki cinik i uistinu je daleko od viteza u sjajnu oklopu bez straha i mane, kakvim su bili tadašnji heroji i/ili superheroji. To je sasvim jasno prikazano već u prvoj epizodi gdje poradi žene gubi brod, a u kasnije će ga jedna druga (Pandora Groovesnore) i upucati teško ga ranivši. Žene će se i inače pokazati sudbonosnima u avanturama ovog romantika. Tako nešto se nikada ne bi moglo desiti herojčinama tipa Johna Waynea, ali eto Cortu to nije strano i zato je, unatoč čestim susretima i s magijom i vračevima, on stvarniji i životniji lik od većine ostalih.

Svoj nastanak naš junak ipak u mnogome duguje jednom filmskom glumcu i jednom njegovom filmu. Riječ je o Burtu Lancasteru i to u filmu «His Majesty O' Keefe» («Njegovo veličanstvo O' Keefe») iz 1954. godine, a u režiji Byrona Haskina. Radnja filma smještena je na jedan izmišljeni pacifički otok na kome se O' Kefee u početku želi samo obogatiti prodajom kopre; sušene jezgre kokosova oraha, da bi nakon što ga proglase vladarom otkoa, ipak polako počeo razmišljati i dalje od osobne koristi i štititi domoroce od ugnjetavanja njemačkih imperijalnih komesara. Dakle u ovom filmu vidimo i na  liku O' Keefea da on baš kao što će i  Corto činiti, svoju veličinu pokazuje nadvladavajući vlastite mane, a ne ističući svoju bezgrješnost. Druga poveznica je indentičan stil odijevanja, uz obaveznu kapu mornaričkog časnika na glavi, a ne može im se osporiti ni fizička sličnost. Film je osim toga sniman na stvarnim lokacijama ostrva Fiji, koje je ujedno i u području u kojemu se odvija Balada. Dakle nesumnjiv i neporeciv je utjecaj koji je film imao na nastanak  Corta Maltesea pa je uistinu šteta što je ovaj, možda ne ponajbolji Lancasterov film. no opet više nego li dovoljno dobar, a sa stanovišta stripa čak i  značajan  film  tako rijedak na malim ekranima, jedan jedini put prikazan je u ciklusu filmova Burta Lancastera, i to u 80-im godinama.

Sam  Pratt će nebrojeno puta i potvrditi da bi prilikom razgovora o mogućem filmovanju njegova stripa, u naslovnoj ulozi mogao zamisliti jedino Lancastera, no to se na žalost nikada nije dogodilo, no dogodilo se zato  nešto drugo. Francuski Studio Canal napravio je čitavu seriju dugometražnih animiranih filmova o Cortu Malteseu, koja obuhvaća:

• LA COUR SECRETE DES ARCANES radio Pascal Morelli – U Sibiru - dugometražni
Te serijal  «10 Aventures De Corto Maltese»(«10 avantura Corta Maltesea») – Serijal radili Richard Danto i Liam Saury
• SOUS LE SIGNE DU CAPRICORNE – U Znaku Jarca  - dugometražni
• LA BALLADA DE LA MER SALÉE – Balada o Slanom moru - dugometražni
• LES CELTIQUES – Keltske priče - dugometažni
• LE MAISON DORÉE DE SAMARKAND – Zlatna kuća Samarkanda - dugometražni
• TÉTES ET CHAMPIGNONES – Čudotvorne gljive – kratka polsatna priča iz serijala Zeleni Kontinent
• LA CONGA DES BANANAS – Banana rat - kratka polsatna priča iz serijala Zeleni Kontinent
• CONCERTO EN O' MINEUR - Koncert u irskom molu za harfu i nitroglicerin - kratka polsatna priča iz serijala Keltske Priče
• LE COUP DE GRÂCE – Čin Milosrđa - kratka polsatna priča iz serijala Etiopske Godine
• D' AUTRES ROMEO ET D' AUTRES JULIETTE – O drugim Romeima i drugim Julijama - kratka polsatna priča iz serijala Etiopske Godine
• LES HOMMES-LÉOPARDS DU RUFIJI – Ljudi leopardi - kratka polsatna priča iz serijala Etiopske Godine

Prvi koji sam odgledao bio je «La Cour Secrete Des Arcanes» i moram priznati da sam ga očekivao sa nekom čudnom mješavinom nestrpljiva iščekivanja i velike skepse.  Corto je težak kao strip i nakon nebrojenih razočarenja sa drugim strip ekranizacijama bojao sam se kako će to sve skupa izgledati na ekranu. Tim više što je i moj odnos prema samom stripu imao svoju predpovjest. Davno sam se sreo s Prattovim stripovima, što po Stripotekama, što po Strip Artovima i moram priznati da je od svih njegovih stripova, (npr. Pustinjske škorpije ili Priče iz WWII) Corto bio onaj koji sam redovito...PRESKAKAO! (Danas tu sramotnu činjenicu rado objašnjavam svojom tadašnjom mladošću, pa neka i ostane na tome.) No na svoju sreću pružio sam mu još jednu šansu. Početkom devedesetih na kioscima je što se stripova tiče vladala prava pustoš, a onda su se polako počeli javljati. Recimo Izvori  s Taličnim Tomom i Asterixom, Bookglobe s Blueberryem i Usagi Yojimbom (preporučam strip svim ljubiteljima Kurosawe!) i dakako Antibarbarus s Corto Malteseom. Ne znam što me navelo da kupim taj album, možda činjenica da mi je falio onaj ritual odlaska na kiosk i kupovina raznih strip izdanja, ritual koji sam u većem ili manjem opsegu (ovisno o financijama) ponavljao od  rane mladosti, i uz koji sam i  odrastao, a album koji sam tada uzeo bio je  treći iz serijala Keltske priče. Pojma nisam imao koliko ih je dotada izašlo ni da li će ići dalje, no ovim sam se oduševio, pogotovo pričom „Burgundac i Ruže Pikardije“ u kojoj imamo jedno osebujno viđenje pogibije čuvena Crvenog Barona (od kuda mi pravo da sumnjam u išta kad ja za razliku od Corta nisam bio tamo prisutan). Ovaj drugi pokušaj je označio moje novo i napokon pravo otkrivanje ovog izvrsnog stripa koji je uvijek nudio nešto više od ostalih, i koji se nije mogao čitati samo radi čitanja, ili recimo pred spavanje, jer je uvijek zahtjevao dobru dozu pozornosti.

Dugometražni animirani film «La Cour Secrete Des Arcanes» došao je srećom u ovoj drugoj fazi kada sam već postao zakleti pristaša Corta Maltesea, jer da nije tako možda mu i ne bih pružio šansu. A to bi bila velika, velika šteta jer je uistinu izvanredan, a odlikuje ga gotovo apsolutna vjernost strip predlošku. Pa čak i ako je strip predložak u osnovi rađen u crno bijelom formatu, ovdje su izvanrednom upotrebom boja samo još pojačali notu mističnosti i bajkovitosti koja prati Corta Maltesea, tog sina gibraltarske ciganke i mornara iz Cornwalla.

No sumnjičav kakav već jesam, imao sam i novu bojazan jer ako je jedan crtani iz serije dobar, da li to nužno mora značiti da su i ostali dobri? I došao sam do zaključka da MORA! Odgledana je i „Balada“ i „Zlatna kuća Samarkanda“ i ni za dlaku nisu odstupili od vrhunskog standarda koji su si postavili. Mislio sam da ću nakon Lone Wolf & Cub serije teško naći ijednu drugu koju bi mogao tako nahvaliti kao nedostižan uzor u ekranizaciji stripa, no eto Sudio Canal me je na najljepši mogući način dematirao. Čitav niz poznatih ličnosti pojavljuju se u većim ili manjim ulogama u Cortovim avanturama, počevši već od «Balade o Slanom moru». Kapetan Rasputin, zvuči li ime poznato? Nije li Rasputin bio onaj pomalo ludi prorok-monah i veliki ženskaroš u službi carske kuće Romanov, za kojega nas povjesne knjige uče da je ubijen 1916. godine. No to ga očito nije spriječilo da učestvuje u brojnim Cortovim avanturama, primjerice „U Sibiru“ koja se dešava nako svršetka 1. svjetskog rata. Pa nisu ni povjesne knjige popile svo znanje svijeta. Odnos Corta i Rasputina je vrlo osebujan, vežu ih zajednički poslovi, ali iako jedan drugome znaju spasiti život, tu nema prijateljstva, a sam Rus često puta je bio u iskušenju riješiti se ortaka, da bi ipak odlučio to ne učiniti, čisto iz pragmatičnih razloga, jer bi se pokazalo da mu je Corto ipak potreban i da je manje od dva zla, ostaviti ga na životu. No tu se pojavljuju i mnoge druge osobe čiji su se životni putevi ukrstili s Cortovim; Crveni Baron, čarobnjak Merlin, Grof von Spee, Jack London, Corisco i njegovi cangaceirosi.

Negdje tijekom španjolskog građanskog rata, našem mornaru gubi se svaki trag. I ovu oskudnu informaciju saznajemo u jednom sasvim drugom stripu. Naime to nam kaže Kush u jednoj od epizoda «Pustinjskih škorpija». Kush i Corto su stari znanci, sreli su se još tamo davne 1918 u «Etiopskim Godinama» i nemamo razloga sumnjati u točnost ove informacije. No i dalje ne znamo je li živ ili više nije sa nama. Corto je znao reći da će on sam odrediti dan svoje smrti. Pa možda ga je i odredio, možda je osjetio da ovo moderno doba više ne pripada njemu, da je suvišan, da ovo sve više postaje svijet strojeva i mehanizacije u kome jedan takav individualac i romantik ni nema što tražiti, a možda se samo povukao negdje u osamu i uživa u uspomenama na brojne avanture koje su ga bacale na sve strane svijeta: Hong Kong, Venecija, Jemen, Sibir, Brazil, Karibi. Zaista previše za jedan životni vijek. Pa čak i ako je sanjao budan, možemo se osjetiti uistinu povlaštenima što je svoje sanje nesebično podijelio sa nama.