Dama u crnini, lica prekrivena velom koji se spuštao preko oboda šešira došla je zatražiti Rigbyevu pomoć u slučaju tragične pogibije njezinog oca. Ona (Rachel Ward) je sumnjala da se iza nesreće krije zavjera kojom je njezin otac ugledni znastvenik i poznati proizvođač sira (dakako riječ je o profesoru Forrestu) uklonjen da bi se nepoznati počinitelji domogli rezultata njegovih istraživanja. Reardon se prihvati rada na slučaju i uzevši ključ od profesorova ureda uputivši se tamo. Nije još ni započeo sa prekopavanjem papira, kada se začuju nečiji teški koraci na stepeništu. Čovjek u mantilu i sa kožnom torbom u ruci zaputio se upravo u isti ured.

I sve bi to bilo normalno i u skladu s tipičnim film noirovskim konvencijama iz 40-ih i 50-ih godina da nije bilo jednog bitnog detalja, upravo u svezi čovjeka koji će zaskočiti Rigbya dok kopa po papirima u profesorovu uredu. Šešir je ok, mantil je ok, crna kožna torba je ok, a i sam čovjek izgleda kao da je sad upravo izašao iz nekog drugog film noira. I što je tu čudno? Pa samo to što on JEST došao iz jednog drugog filma  jer čovjek koji inenađuje Steve Martina jes Alan Ladd, a scene koje gledamo su iz filma «THIS GUN FOR HIRE».

«Dead Men Don't wear plaid» («Mrtvaci ne nose karirano», i sam Reardon će u jednom trenutku reći da iako je to omiljena uzrečica njegovog prijatelja i uzora Philipa Marlowea, no on sam nema pojma kog mu to vraga znači pa ipak je, za svaki slučaj, u toj sceni bio u besprijekornom bijelom odijelu!) bila je druga od sveukupno četiri (tu su još i «The Jerk», «Tha man with two Brains» (Čovjek sa dva mozga) i «All of Me» (Sve od mene)) suradnje glumca Steve Martina i režisera Carla Reinera, i u kojima će Martin ostvariti svoje najbolje uloge. Takav domet dosegnuti će ponovo jedino krajem osamdesetih u briljantnoj komediji Franka Oza «Prljavi pokvareni prevaranti».

Igrom slučaja ili ne ispalo je da su od Martina kao glumca najviše potencijala izvlačili režiseri koji su i sami bili komičari. Za Franka Oza znamo da je bio duša komike u Muppet Showu, što mu je i više nego dovoljna preporuka, ali i Carl Reiner nije imao gotovo ništa slabije reference. Njegov spisateljski talenat bio je gotovo presudan za uspjeh u iznimno popularnoj seriji «Dick Van Dyke Show» (1961-1966 u kojem razdoblju je napravljeno 157 epizoda). Ta je komedija situacije obilježila karijeru (i donjela ogromnu popularnost) glavnome glumcu Dicku Van Dykeu, ali proslavila je i ostale glumce koji su se u njoj pojavljivali, poput Mary Tyler Moore. (Nama je Van Dyke možda najpoznatiji po nastupu u «Marry Poppins», uz Julie Andrews).

Carl Reiner kao režiser debitirati će 1967. godine komedijom «Enter Laughing», poluatobiografskim filmom o mladiću koji želi uspjeti u svijetu filma bez obzira na sve probleme na koje nailazi, s Reni Santonijem (partner Clinta Eastwooda u prvom i najboljem iz serijala Dirty Harry), koji će nastupiti također kao južnoamerički policajac u jednoj od rijetkih pravih glumačkih uloga u filmu «Mrtvaci ne nose karirano». Zašto u jednoj od rijetkih pravih glumačkih uloga? Zato što je cijeli film sastavljen od scena iz nekih od najpoznatijih filmova film Noir struje. Rigby Reardon raspravlja s Philipom Marloweom u izvedbi Humphreya Bogarta, pokušava spasiti Swede Andersona (Lancaster), vara ga fatalna Kitty Collins (Gardner), a tu su i Charles Laughton, Veronica Lake, Bette Davis, Cary Grant... i sve to savršeno funkcionira kao jedna cijelina. Ono što će Zemeckis desetak godina kasnije napraviti u Forrestu Gumpu (susret s Kennedyem), Reiner je već ovdje primjenio, doduše licem u lice u istom kadru susreće se tek sa Cary Grantom u scenama u vlaku. Obično vidimo tek krupne planove poznatih glumaca, a u pozadini čujemo Martinov glas ili čujemo njihove glasove kada je Martin u prvom planu, no s druge strane nevjerojatna minucioznost posvećena je rekonstrukciji interijera koje su savršeno vjerni onim interijerima iz kojih su isječci uzimani. Na zvučne efekte se također jako pazilo. Zvuk u dosnimavanim scenama po jačini je izvanredno ukomponiran sa zvukom koji dolazi uz korištene isječke, a sve to zajedno dalo je uistinu nezaboravan spoj. Ako bi baš bili sitničavi autorima bi mogli zamjeriti što su, vjerojatno poneseni kvalitetom svoga rada, počeli trpati i suvišne i za priču nebitne  inserte, i to s jedinim ciljem da ih bude čim više, no i bez njih lista korištenih filmova bi bila itekako brojna jer tu se pojavljuju:

·         Alan Ladd – iz „This Gun For Hire“ Franka Tuttlea

·         Barbra Stanwick – iz „Sorry, Wrong Number“, Anatole Litvaka

·         Ray Milland – iz „The Lost Weekend“ Billy Wildera

·         Ava Gardner – iz „The Killers“ Roberta Siodmaka i „The Bribe“ Roberta Z. Leonarda

·         Burt Lancaster – „The Killers“ Roberta Siodmaka

·         Humphrey Bogart – Iz „The Big Sleep“ Howarda Hawksa, I“n A Lonely Place“ Nicholasa Raya i „Dark Passage“ Delmera Davesa

·         Cary Grant – iz  „Suspicion“ Alfreda Hitchcocka

·         Ingrid Bergman iz „Notorious“ Alfreda Hitchcocka

·         Veronica Lake iz – „The  Glass Key“ Stuarta Heislera

·         Bette Davis – iz „Deception“ Irvinga Rappera

·         Lana Turner – iz „The Postman Always Rings Twice“ Ty Garnetta i Johnny Eager Melvyna LeRoya

·         Edward Arnold – iz „Johnny Eager“ Melvyna LeRoya

·         Kirk Douglas – iz „I Walk Alone“ Byrona Haskina

·         Fredd McMurray – iz „Double Indemnity“ Billy Wildera

·         James Cagney – iz  „White Heat“ Raoula Walsha

·         Joan Crawford – iz „Humoresque“, Jeana Negulescoa

·         Charles Laughton – iz „The Bribe“ Roberta Z. Leonarda

·         Vincent Price – iz „The Bribe“ Roberta Z. Leonarda

·         Edmond O' Brien – iz „White Heat“ Raoula Walsha

·         William Conrad – „The Killers“ Roberta Siodmaka

·         Charles Mc Grain – „The Killers“ Roberta Siodmaka

·         Jeff Corey – „The Killers“ Roberta Siodmaka

·         John Miljan – „The Killers“ Roberta Siodmaka

·         Brian Donlevy – iz „The Glass“ Key Stuarta Heislera

·         Norma Varden – iz „The Glass“ Key Stuarta Heislera

Ovaj film biti će ujedno i zadnji rad dvoje višestruko nominiranih, ali i višestrukih osvajača prestižne pozlaćene statuetice Oscara. Jedan je Miklos Rosza, čuveni skladatelj koji je karijeru započeo još 30-ih godina skladajući za filmove Alexandera Korde u Engleskoj. 17 puta nominiran za Oscara, 3 nominacije je i potvrdio: za Bena Hura, -Williama Wylera, za Spellbound (Opčinjenost) Alfreda Hitchcocka te za Double Life (Dvostruki život) Georgea Cukora. U ovom filmu zadatak mu je bio obraditi neke svoje stare skladbe, jer on je ionako skladao orginalne skladbe za neke od filmova navedenih na listi (The Killers, The Bribe, Double Indemnity, The Lost Weekend ).

Druga je čuvena Edith Head, žena koja je bila scenograf u gotovo 200 (sic!) filmova, sa 35 Oscar nominacija, od kojih impresivnih 8 potvrđenih i to za Heiress (Nasljednica) i Roman Holliday (Praznik u Rimu) Williama Wylera, Samson & Dalilah Cecila B. DeMillea, All About Eve (Sve o Evi) Josepha Lea Mankiewicza, Place in the Sun (Mjesto pod suncem) Georgea Stevensa, Sabrina Billy Wildera, Facts of Life (Životne činjenice) Melvina Franka te za The Sting (Žalac) George Roy Hilla. Upravo je nevjerojatan podatak da 1967. godine Paramount ovoj živućoj legendi nakon 44 godine rada nije želio produžiti ugovor. Edith je napustila Paramount i prešla u Universal zasluživši svojoj novoj tvrtki još pet oskarovskih nominacija od kojih je osvojila jednog, za film „Sting“.

«Mrtvaci ne nose karirano» u isto vrijeme je i parodija i posveta s ljubavlju jednom iznimnom razdoblju u povjesti filma, razdoblju film Noira, no on funkcionira i na razini kviza posvećenog svim zaljubljenicima u film jer prateći ga dovedete se u situaciju da vas i ne zanima sama priča (koja i nije toliko bitna, ali opet dovoljno dobro drži cijeli projekat na okupu), već pokušavate pogoditi od kud je skinuta pojedina scena, od kud su preuzete pojedine rečenice, pa postajete svjesni koliko vam tih osamdeseak minuta filma predstavlja čisti užitak. Pravi film za filmofile.