No da li baš pustim?. Preživio je stari poglavica, kojega je uspio spasiti njegov posvojeni sin, indijanskog imena Mali Veliki Čovjek (Dustin Hofmann) dok su ga bijelci znali pod imenom Jack Crabb. Kao mališanu, roditelji su mu stradali u napadu bande Poni indijanaca. Preživjeli su samo on i sestra mu Caroline, a spasio ih je čejenski ratnik Sjenka koja izlazi pred oči (Čejeni ionako nikad nisu bili u dobrim odnosima s Ponijima!) odvevši djecu u svoje selo, a njegov otac, poglavica Stara Koža, primio ih je kao članove obitelji. I dok je Caroline, (koja se užasno plašila silovanja, ali kad je nitko nije ni takao njen braco je samo ironično prokomentirao: "Jadna Caroline nije nikad imala sreće s muškarcima"), uspijela tijekom noći uteći, Jack je ostao kod Čejena, a sve ostalo što je uslijedilo je njegova priča, priča koja se proteže kroz više od 120 godina.

Roman Thomasa Bergera «Little big man», Arthur Penn želio je režirati odmah nakon velikog uspjeha kojeg je imao i kod publike i kod kritike s «Bonnie & Clyde» no producenti tome nisu bili skloni, pomalo su se i pribojavali kako bi publika prihvatila film u kome bi se tako eksplicitno osudili postupci bijele rase nad starosjediocima indijancima, počinjeni zločini, rasizam. Trebalo je vremena da se prevladaju predrasude filmskih studija i  napokon je 1970. «Little big man» ugledao svjetlo dana. Zanimljivo da su te iste godine osvanula još dva važna, revizionistička westerna: «Soldier Blue» Ralpha Nelsona i «A Man Called Horse» Elliota Silversteina.

Penn u svom filmu kroz flashbackove starca Jacka Crabba koji tvrdi da je jedini preživjeli bijelac iz bitke kod Little Big Horna gdje su brojni Sijuksi i Čejeni opkolili i uništili 7. konjički puk i njihova zapovjednika Georgea Armstronga Custera, daje sasvim osobenu sliku na američki zapad, na njegove mitove i legende (i rušeći ustaljene predodžbe o njima, u čemu će otići još dalje u filmu «Missouri Breaks» («Dvoboj na Missouriju» kako su ga preveli u nas) možda najotkačenijem westernu u povjesti žanra sa Brandom i Nicholsonom u glavnim ulogama), sliku u kojoj se izmjenjuju lirični i humorni momenti sa prizorima krajnje i neizrecive brutalnosti. Prizori nasilja nisu Pennu ni prije bili strani. Već u prvom svom filmu «Left Handed Gun» («Ljevoruki revolveraš») sa Paul Newmanom u ulozi Billy Kida, ima čitav niz žestokih scena, posebice kad Billy u jednoj sceni raznese protivnika sačmaricom, a ni za Bonnie & Clyde ne bi se moglo ustvrditi da nisu pripomogli  Pennovu svrstavanju među pripadnike violentne škole američkog filma, rame uz rame s takvim imenima kao što su Sam Peckinpah ili Robert Aldrich. No Pennov film i u ovome odstupa od standarda, klimaks njegova filma ne postiže se na kraju filma velikim pokoljem (kao npr. u «Divljoj Hordi») već je vrhunac pomaknut na sredinu filma kada dolazi do pokolja na Washita riveru, dok su same scene bitke kod Little Big Horna znatno ublažene, a veći značaj pridodan je Staroj Koži, i sceni u kojoj želi otići na posljednji počinak, ali se ipak dogovori s Velikim Duhom kako možda ipak nije još vrijeme za takvo što.

Posebnu sreću režiser je imao s castingom. Dustin Hoffman, (po mom osobnom sudu), ni prije a pogotovo ne poslije ovog filma neće doživjeti više ovako uvjerljiv glumački trijumf bez obzira što je godinu dana prije bio nomniran za najbolju mušku ulogu u filmu «Midnight Cowboy» («Ponoćni Kauboj») Johna Schlesingera ili što će pozlaćenu statuetu zaraditi ulogom autistične osobe u «Rain Manu» («Kišnom čovjeku») Barry Levinsona. Dovoljno je pogledati ga na samom početku «Malog Velikog Čovjeka», kada se pojavljuje u ulozi 100 godišnjeg starca,  pa osluhnuti njegov glas, osjeti se da je to stvarno glas  čovjeka u dubokoj, dubokoj starosti, a u to doba je imao trideset i tri godine. Anegdota kaže da je znao satima vikati, samo da bi dobio što grublji i hrapaviji glas. Nesumice pravi izbor je bio i s jednog drugog stanovišta. Ovaj vestern za razliku od svih ostalih nema heroja. Njegov glavni junak nije heroj, već običan čovjek koji se u svim okolnostima, ma kakve god bile, trudi samo preživjeti. To je još jedno od velikih odstupanja od klasičnih obrazaca žanra, a za Hoffmana je takva uloga bila kao rađena po mjeri..

Richard Mulligan također je briljantan. Po meni on je definitivni general Custer (djelomično stoga što mi je Custerova ličnost uvijek bila odbojna) iako mu je zadaća bila što više ironizirati i ismijati vlastiti lik. Dao je lik tašta, ohola oficira, koji misli da je nepogriješiv i od podređenih zahtjeva da ga promatraju kao nekakvo božanstvo, a sve svoje vlastite greške brzo pripisuje svojim podređenima, samo da bi njegova karizma ostala neupitna. Uostalom svoju će nepogrešivost jednako nepogrešivo pokazati upravo kod Little Big Horna. Za razliku od Errola Flynna, čiji će Caster biti romantični, robinhoodovski junak u «They Died With Their Boots On» ili Roberta Shawa, čiji je «Custer of the West» hrabri ratnik doduše sa zrncem sadizma i nepopustljivosti u sebi, Mulliganov Custer izgleda kako bi i morao izgledati čovjek odgovoran za pokolj na Washita Riveru: nesposobni i  krvoločni psihopat.

Imamo i čitav niz zanimljivih sporednih likova koje će Crabb susretati u različitim periodima, neke i više puta,  a posebice su interesantni Mrs. Pendrake i Allardyce T. Merrywater. Martin Balsam koji glumi Merrywatera poznati je karakterni glumac. Rijetko kada je dobivao glavne uloge (posebno je dobar bio u Confessione di un Comissario di Polizia al procuratore della Repubblica, Damiana Damiania, kao policijski komesar koji koristi mafijaške metode da bi obračunao s mafijom, pa i po cijenu vlastita života), ali je imao čitav niz zapaženih sporednih uloga, u filmovima kao što su «Twelve Angry Man» («Dvanaest gnjevnih ljudi») Sydneya Lumeta ili «On the Waterfront» («Na dokovima New Yorka») Elie Kazana. Ovdje je simpatični prevarant, izumitelj raznoraznih eliksira  koji liječe sve bolesti.Već je izgubio šaku i oko u sukobima s prevarenim kupcima, nebrojeno puta uvaljan u katran i perje, a kad ga Crabb posljednji puta sretne biti će i bez jedne noge, no samo će se osmjehnuti na upozorenje da se okani prevara jer si više ne može dopustiti gubitak još jednog dijela tijela.

Faye Dunaway izvrsna glumica (uvijek djeluje opasno, ali zbog toga ništa manje poželjno, a debitirala je na velikom ekranu upravo u Pennovom filmu Bonnie & Clyde), nastupa  kao Mrs. Pendrake, žena propovjednika koja će se pobrinuti za Jacka kada prvi put napusti pleme Čejena. Podučavati će ga ali i potajno mjerkati, jer mali je ipak velik, a njoj iako je žena propovjednika neke zabranjene stvari nisu mrske. Kada se nakon niza godina ona i Jack ponovno sretnu Mrs. Pendrake će biti posrnuli anđeo u javnoj kući, kojoj će pružiti novčanu pomoć još jedna legenda divljeg zapada, Divlji Bill Hickock (Jeff Corey).

Hickock i Jack upoznali su se tokom Jackove «revolveraške» faze koja je trajala dok nije shvatio da unatoč brzini i preciznosti  ne podnosi ubijanje. Zadnji susret desiti će se upravo prilikom Hickokove pogibije kada je ubijen s leđa prilikom partije pokera (kombinacija karata koje je Hickock tada držao u ruci, dva asa (pik i tref) dvije osmice (pik i tref) te dečko (karo ) postati će poznati pod imenom Dead Man's Hand, mrtvačeva ruka). On će zamoliti Jacka da u tajnosti preda novac koji je spremio gospođi Pendrake kako bi joj omogućio odlazak i spašavanje iz ovog gliba. Zašto u tajnosti? Pa Hickock nije želio da za njegove osjećaje prema gđi Pendrake sazna njegova tadašnja žena (ne spominje se i ne pojavljuje se u filmu, ali dakako da to jest druga legenda) Calamity Jane.

Vidimo dakle, glumačka ekipa je sjajna, ali sve do sad nije spomenut jedan glumac koji nosi čitav film, i daje mu jednu višu dimenziju, glumac koji je na filmu debitirao u svojoj 70-oj godini, (1969. u filmu Smith) da bi već iduće godine dobio nominaciju za Oscara upravo za ulogu u Malom Velikom Čovjeku kao prvi glumac indijanskog podrijetla koji je doživio tu čast, Chief Dan George. U deset godina svoje kratke filmske karijere snimio je 11 filmova («Harry &Tonto», ili nama najpoznatiji «Outlaw Josey Wales»). Umro je 1981. Old Lodge Skin (Stara Koža) je onaj lik poradi kojega se cijeli film najviše i pamti. Penn je napravio veliku stvar dopustivši mu slikovit način govora kakvim su se služili indijanci, i kada to izgovara naš poglavica, to nisu rečenice koje se izgovaraju napamet, to nije odrađivanje uloge, to je ono što uistinu dolazi iz duše starog Indijanca i time neraskidivo veže gledatelje uza sebe bez obzira s kojim glumcem se nalazio u kadru.

Čitav je niz predivnih, što ozbiljnih što duhovitih citata koje starac izgovara, no posebno mi je drago njegovo objašnjavanje razlika između bijelaca i Čejena (kako oni sebe nazivaju Ljudskih Bića):
"Jer mi, Ljudska Bića, sinko,vjerujemo da je sve oko nas živo. Ne samo ljudi i životinje, već i voda, tlo, kamen. I ono što iz njih niče, poput ove kose. Čovjek od koga je došla ova kosa, sad je ćelav na jednoj strani, jer ja posjedujem njegov skalp. Tako stoje stvari. Ali bijelci,oni vjeruju da je sve mrtvo: kamen, tlo, životinje i ljudi, čak i njihovi vlastiti ljudi.Žele li stvari živjeti, bijeli čovjek će ih ubiti. U tome je razlika".

Mali veliki čovjek film je snimljen u periodu kada antivijetnamsko raspoloženje počinje dostizati svoj vrhunac što je prepoznato kao britka i oštra osuda vojske i militarizma bez obzira što je radnja filma smještena na mitski divlji zapad, a ne u azijske džungle.  Unatoč ovim konotacijama, on je i dan danas svjež i nimalo zastario čemu su svakako pridonjeli i izvrsna kamera sa predivnim panoramskim snimkama, elementi poetičnosti i humora, koji idu ruku pod ruku sa tragičnim trenucima, koji svako toliko izbiju u svoj svojoj silovitosti i ne mogu ostaviti gledatelje ravnodušnima.

Dugo vremena nakon što sam prvi puta pogledao film, dopala mi je u ruke knjiga Dee Browna  „Bury My Heart at Wounded Knee“ koja iz vizure Indijanaca govori o povjesti američkog zapada  dajući između ostalih jednu širu sliku  na događaje o kojima nam pripovjeda Jack Crabb,  no ne staje tu, nego nam ponešto govori i o samom Jacku. Dobro, ne baš o njemu, ali o  Malom Velikom Čovjeku svakako, a priča se u jednom detalju razlikuje od Jackove. Mali veliki čovjek naime,  niti  je bio usvojeni bijelac, niti je bio Čejen, već punokrvni ratni poglavica Oglala Siouxa, i to svakako jedan od hrabrijih. Bio je pobočnik Ludom Konju (Tashunka Witko), ratnom poglavici  Oglala Siouxa, koji je uz poglavice Crvenog Oblaka (Mahpija Luta) i poglavicu Hunkpapa Siouxa Bika koji sjedi (Tatanka Jotanka) i jedan od najpoznatijih i najslavnijih indijanskih ratnika, a niz događaja koji će ovu trojicu ratnika odvesti na Little Big Horn započeo je otkrićem zlata u Crnim Brdima (Paha Sapa) koje su Siouxi smatrali svetima, a njihova nepovredivost bila je zagarantirana mirovnim ugovorom iz 1868. godine, godine kada je Crveni oblak postigao najveličanstveniji ugovor za svoj narod. U trogodišnjem ratu (1865-1868) do nogu je potukao bijelce, prisilio ih da odustanu od Bosmenova puta i povuku sve vojnike iz područja koja su zauzimali Siouxi, i koja su trajno trebala ostati njihova, a bijelcima je bio zabranjen svaki neovlašteni prolazak i boravak na toj teritoriji.

Međutim u Crnim brdima, pronađeno je zlato. Rijeke bijelaca počele su se slijevati u ta područja, a Indijanci su bivali sve uznemireniji. Ponovno su se pojavili vojnici (pod Custerom), koji su počeli krčiti put i pripremati teren za podizanje utvrda. Ogorčeni Indijanci nazivali su Custera i njegove vojnike lopovima, a i sama staza je tako nazvana «staza lopova». 23. rujna 1875. godine u Fortu Robinson počelo je vijećanje između bijelaca koje je vodio general Alfred Terry, i razjedinjenih Siouxa od kojih je bio prisutan samo Crveni Oblak. Crveni Oblak je bio sklon prodaji Crnih brda, no bijelci su bili spremni dati samo 400.000$ godišnje za prava na rude, ili 6.000.000 $ u 15 godišnjih rata za cjelovitu kupovinu Crnih brda. Točnije, željeli su dobiti ogromno bogatstvo u bescjenje jer je samo jedno nalazište bilo procijenjeno na 500.000.000$.  No sve je bilo zalud jer pregovorima nisu prisustvovali Ludi Konj koji je na vjećanje poslao Malog Velikog Čovjeka koji je pak išao od poglavice do poglavice i obraćao mu se riječima: «Ubiti ću svakog poglavicu koji pristane na prodaju Crnih Brda.». Nije bilo ni Bika koji sjedi, koji se također ogorčeno protivio prodaji. Sukob je postao neizbježan!

Nakon niza okršaja s izmjeničnim uspjehom, što će reći, Plave Bluze su palile nezaštićena sela dok su u otvorenim sukobima bilježile neuspjehe, poput poraza na rijeci Rosebud gdje je Ludi Konj potukao jedinice generala Crooka. Ludi Konj je bio poglavica koji je proučio taktiku plavih bluza i uspješno je primjenjivao protiv njih, pa tako u otvorenoj borbi nikada nije bio poražen. Tad se dogodio Little Big Horn. 25. lipnja 1876. podcijenivši neprijatelja, a luđački željan slave, Custer je svom 7. konjičkom puku izdao naređenje za napad na logor u kome je obitavao Bik koji sjedi. Računao je da će ponoviti glasoviti uspjeh sa rijeke Washita, 26. studenog 1868. U skladu s naređenjem generala Sheridana kome je «Jedini dobar indijanac - mrtav indijanac», Kaster je napao čejensko selo  pored rijeke u kojemu su od 103 žitelja samo 11 bili ratnici. Pola sela je pobijeno, dok je  53-je žena i djece zarobljeno. Pobijeni su i svi poniji, što je uostalom i centralni dio Pennova filma.

Međutim sada su stvari stajale drukčije jer je među brojnim Siouxima, bilo i dosta čejenskih ratnika koji su željeli osvetu za masakr. Osvetu su i dobili, te nitko iz Casterova odreda nije preživio (Osim Jacka Crabba kao što znamo!) no, Indijanci nisu mogli znati da će ta najveća pobjeda nad Plavim Bluzama ubrzati njihov kraj. Bio je to prevelik udarac u ponos Washingtona koji je poslao  jake vojne snage, a represija je pogodila sve indijance bez razlike. Bik koji sjedi prebjegao je sa 3000 Siouxa u Kanadu. Ludi Konj je nakon godinu dana bježanja bio prisiljen predati svoje iscrpljenje Oglale, no nakon predaje doživio je još jedan šok. Njegov vjerni pomoćnik, hrabri Mali Veliki Čovjek koji mu je čuvao odstupnicu nebrojeno puta i bio neustrašiv borac, pristupio je Plavim Bluzama. To je Ludog Konja pogodilo teže od svega i slomilo njegov neustrašivi duh. No i tako poražen, bio je opasan jer je bio sinonim indijanskog otpora. Ubijen je dok su ga sprovodili u zatvor. Slučajno, dakako!

A naš Jack Crabb? Pa možda nam i nije baš govorio istinu o sebi, možda i nije bio s Custerom, možda je Hickocka vidio samo u novinama, ali je ispričao istinu o ljudima oko sebe, o pokoljima koji su se stvarno desili, (prikazan je ali nigdje nije navedeno u filmu gdje se dogodio prvi pokolj Čejena, koji je prethodio onom na rijeci Washita, ali po mom sudu mora da je riječ o događajima kod Sand Creeka i mada je u filmu i on pripisan Custeru, za to je ipak zaslužna bila pijana dobrovoljačka bagra pukovnika Chivingtona), a uspio je makar i na ovaj način još jednom potaknuti na sućut pred svom veličinom tragedije jednog naroda.  Zbog toga mu moramo oprostiti poneku neistinu. I da završimo riječima Crvenog Oblaka:

"Bijeli čovjek nam je mnogo toga obećavao, mnogo više no što sam mogao zapamtiti, a održao je samo jedno jedino. Obećao je da će nam oteti zemlju, i oteo ju je."