Vrati se Šahzeman u palaču, kad tamo imade što vidjeti. Njegova vjerna žena već je bila u postelji sa tamnoputim robom, a oboje su snivali snom pravednika. Razočarani i očajni vladar se maši  sablje krivošije i pogubi tako oboje u snu i sa neizrecivim bolom napokon krene na put.

Kad je napokon stigao do brata, ovaj je odmah primjetio da Šahzemana nešto tišti u duši, no kako je ovaj odbijao reći što ga muči, a djelomice to pripisujući i dugim i napornim putem, Šahrijar je pustio brata da se odmori, a on se s pratnjom idućeg dana zaputi u lov. Iz svoje sobe Šahzeman je imao pogled na jedan lijepo uređen park u čijem središtu je bila fontana i u jedno doba dana, opazi on da se fontani približila skupina od deset robova i sluškinja, a jedanaesta koja se isticala posebnom ljepotom bješe sama carica, Šahrijarova supruga. Neopažen od ikoga posmatrao je što se događa i vidio je kako je cijela povorka u trenu svukla sve oprave sa sebe, sluge su počele voditi ljubav sa sluškinjama, a sama carica zazva Masuda, crnog roba koji se krio u krošnji stabla i oni dvoje također se prepustiše ljubavnom činu. Kad je vidio da mu je brat nesretnija osoba od njega samoga, odluči Šahzeman da to mora pokazati bratu i ujedno mu ispričati sve o vlastitom udesu. Da bi mu pokazao što se događa u njegovoj odsutnosti dogovoriše se oni da Šahrijar najavi i sutra odlazak u lov, ali da se sakrije u bratovljevoj gostinskoj sobi a da povorka krene bez njega.

I učiniše upravo tako, a opet se u isto doba dana ponoviše scene koje je dotad vidio samo mlađi brat. A te scene teško pogodiše Šahrijara i odluče obojica da napuste sve i odu lutati svijetom sve dotle dok ne naiđu na nekog nesretnijeg od njih samih. No već te iste večeri tek što su stigli do morske obale ugledaju nekog ogromnog duha kako na vrh glave nosi kovčeg. Prepadoše ga se i uspentraju u krošnju najvišeg drveta, odakle su mogli krišom promatrati što duh čini. A duh položi kovčeg na tle, otvori ga, a u njemu bješe škrinja sa 9 lokota. Otvorivši i njih iz škrinje izađe mlada djeva, na čija bedra duh položi glavu i padne u san. Djevojka je odmah spazila dvojicu muškaraca na vrhu drva i zatražila je od njih da siđu i da s njom vode ljubav ili će probuditi duha koji će ih odmah umoriti strahovitom smrću. Jer nju je duh oteo na dan vjenčanja i čuva je u škrinji na dnu mora, a da bi sačuvao njenu čednost, a ona mu se osvećuje nevjerom. Ova dvojica nemajući izbora učiniše djevojci po volji. Još je od njih zatražila i njihovo prstenje jer ih je uzimala od svakoga s kime je prevarila duha. A imala ih je 547!! Braća zaključiše da je duh zasigurno nesretnija osoba od njih, odustaše od daljnjeg lutanja vratiše se u palaču, i kazne sve preljubnike smrću.

Od tog dana, pa tako 3 godine Šahrijar je svake večeri za suložnicu uzimao nevinu djevojku koju bi pred zoru umorio, a djevojke mu je dobavljao njegov vezir koji je i sam imao dvije prelijepe kćeri: Šeherezadu i Dunjazadu. Kako su nakon 3 godine ljudi počeli skrivati svoje kćeri vezir uskoro ne mogaše pronaći niti jednu djevojku da je odvede vladaru, niti jednu osim svojih kćeri, dakako. I sazna Šeherezada kakve brige more njena oca, ponudi se ona da ju se odvede pred vladara, uz molbu da se nešto kasnije pošalje i njena mlađa sestra, kao da se oproste, a koja bi u tijeku večeri zamolila stariju sestru, koja je bila načitana i pametna djevojka, da ispripovjedi neku priču. Te večeri kod cara, Šeherezada  praveći se nekako tužna, uspije izmoliti Šahrijara, da joj dopusti da se oprosti s Dunjazadom. I mlađa sestra je došla i u trenu kad je car Šeherezadi već oduzeo nevinost prozbori Dunjazada:»Tako ti Alaha, sestrice ispričaj nam što ne bi li nam što prije istekli besani sati noći.» A i sam car koga je mučila nesanica, dade svoj pristanak i Šeherezada otpočne.

«Priče iz 1001 noći» čine zbirku priča koje oslikavaju život na dvoru jednog od najpoznatijih abisidskih vladara kalifa Haruna Al-Rašida. U doba njegove vladavine (vlast je preuzeo 786. godine) Abisidski kalifat doseći će vrhunce svoje moći. Zna se da je bio veliki pokrovitelj nauke i umjetnosti, a da je državničke poslove prepustio svom velikom veziru Yahji, (što je na poseban način obrađeno i u izvrsnom stripu francuskog dvojca Goscinny/Tabarry o zlom velikom veziru Iznogoudu, koji želi biti kalif umjesto postojećeg kalifa). No ako je najveći dio legendi i posvećen čuvenu kalifu, ne oskudjevaju one ni ostalim junacima, ništa manje poznatima. Jer tko ne zna za Aladina i njegovu čudesnu lampu, kao što je opće poznato da se u Ali Babino skrovište ulazi sa «Otvori se Sezame». No jedan od junaka   postao je poznat ponajviše zahvaljujući filmovima iako je izuzev kalifa Haruna Al-Rashida, on najspominjaniji lik u sagi. Od 537. noći pa do 566. noći pripovjedala je Šeherezada o njemu i njegovih 7 putovanja, a znan je bio kao Sindbad Moreplovac.

Već 1947. godine snimljen je film « Sinbad The Sailor» sa Douglasom Fairbanksom Jr., koji se specijalizirao za uloge u kostimiranim pustolovinama, jer je iza sebe već imao i takve naslove kao što su «Gunga Din», «The Prisoner of Zenda» «The Exile». No iako dobar pustolovni film, s mnoštvom borbi i akcije, ipak mu je manjkalo elemenata fantazije, koje su u samoj srži svake priče o Sinbadu, no to će se uskoro stubokom izmijeniti, kad će se posla na projektu «7th Voyage of Sinbad» («Sedmo Sinbadovo putovanje») prihvatiti Ray Harryhausen, jedna od legendi i utemeljitelja «Stop-Motiona» («Stop-animacije» posebne tehnike snimanja gdje se scena snima frame po frame, iako je objekt nepokretan, unutar svakog framea položaj mu se malo pomjeri tako da spajanjem frameova dobijemo iluziju pokreta). Presudan utjecaj na njega imalo je gledanje projekcije «King Konga» iz 1933., na koju ga je odvela teta dobivši besplatne ulaznice. Šestogodišnji Ray je ostao impresioniran prethistorijskim čudovištima i velikim gorilom na ekranu, i ta je projekcija uistinu odredila njegovu daljnju sudbinu. Willis O'Brien, čovjek koji je radio specijalne efekte za King Kong, je drugo veliko ime u svijetu «Stop motion» animacije, a mnogi smatraju upravo taj film i najboljim primjerom primjene te animacije.

Otprilike 3 godine nakon rada na svom prvom filmu, «Mighty Joe Young» («Moćni Joe Young») iz 1949. godine, na kome je surađivao sa O'Brienom, za koji je Harryhausen izradio 85% animacija (a igrom slučaja opet je riječ bila o gorili), Harryhausen se počeo baviti mišlju o ekranizaciji Sinbada. Napravio je 8 velikih skica, što lokacija, što čudovišta koja bi se pojavljivala u filmu i počeo je obilaziti razna studija u pokušaju da pokrene projekat s mrtve točke, no nije dobivao apsolutno nikakav odgovor. Naposlijetku došlo je do susreta između njega i Columbijina producenta Charlesa M. Sneera, koji se specijalizirao za filmove sa specijalnim efektima i SF filmove. Sneer je bio oduševljen skicama i po vlastitom priznanju to mu je bilo dovoljno da  nagovori odgovorne u Columbiji da projekt  prihvate, no željeli su još nešto od Harryhausena, nešto što dotad nije radio, film u boji. Harryhausen koji je dotad bio ekspert za crno bijelu tehniku, odlučio je eksperimentirati, jer nije bio siguran kako će film u boji ispasti. Vrijeme je pokazalo da je boja  bila pun uspijeh, i da su sve Rayove brige bile suvišne.

Što se castinga tiče na raspolaganje mu je stavljena cijela lista Columbijinih glumaca, uključivši i takva imena kao što su Glen Ford i William Holden, no ipak se odlučio za Kerwina Mathewsa. Mathews se pokazao kao izuzetno dobar izbor, posebice se to vidi u izuzetno zahtjevnim scenama mačevanja sa oživjelim kosturom. Harryhausen je izuzetno cijenio posao koji je Mathews obavio jer je bio svjesan da je glumcu izuzetno teško glumiti bez protivnika pored sebe, a svi pokreti, grimase lica, trzaji morali su biti savršeni. Scene su snimane uz pomoć čuvenog talijanskog mačevaoca Enza Greca, koji je osmislio mačevanje poput plesnih koraka od 1 do 8. Svaki broj je bila jedna pozicija, i Mathews ih je upočetku uvježbavao s Grecom, svaki korak pokret, uvježbavao se zamah mača, sve dok glumac nije uspio ponoviti cijelu rutinu sam samcat. Čak su u početku kadrovi snimani i crno bijelo jer je  Ray Harryhausen detaljno proučavao svaki pokret. Protivnik je trebao stići tek kasnije jer je Harryhausen odlazio s rolama u studio i tamo dodavao svoje kreature tek nakon što su snimljene sve scene pravim glumcim,. Između 14 i 18 mjeseci bilo je potrebno da se najzad finalizira film. I sam glavni glumac je priznao da je odgledavši premijerno svoj film u Monte Carlu ostao zapanjen, jer gotovo ničega od onog što je gledao na ekranu nije bilo u doba dok su oni bili na setu i snimali svoje scene, priznavši da se osjećao kao da gleda neki drugi film, a ne svoj vlastiti. Harryhausen će sa svoje strane jednom odati da je Sinbada snimio jedino radi scena s kosturom, rekavši da su bile izuzetno zahtjevne jer je model imao pet pomičnih mjesta koja su se morale istovremeno i pravilno pomicati da bi se kosturu udahnuo život. (A ako je ovo bilo zahtjevno što tek reći za scene iz «Jason and The Argonauts» («Jazon i Argonauti») gdje 7 kostura istovremeno napadaju Jazona i sa 35 pomičnih mjesta bilo je 35 pokreta po frameu koja je trebalo precizno iskordinirati. Primjerice kad su u sceni bila sva sedmorica kostura Harryhausen je mogao obraditi samo 13 frameova dnevno, a to je otprilike pola sekunde filma, a na cijeloj sekvenci radio je 4 i pol mjeseca. Harryhausen će baš za «Jason and the Argonauts» priznati da je to film s kojim je najzadovoljniji i koji je ispao točno onako kako je želio.)

Što se tiče same priče, ona se gotovo uopće ne drži originalnog predloška. Zli čarobnjak Sokurah (odlični Torin Tatcher kojeg znamo i kao prvog oficira u službi kod kapetana Valloa, a koji će podignuti pobunu protiv njega u legendarnom filmu Roberta Siodmaka «The Crimson Pirate» («Crveni Gusar»)), biva spašen sa otoka na kojem borave kiklopi, ali prilikom spašavanja izgubi čarobnu lampu (motiv lampe iz bajke o Aladinu nema veze sa originalnim pričama o Sindbadu). Po povratku u Bagdad, da bi osigurao povratak na otok, Sokurah crnom magijom umanji princezu i ponudi kalifu njeno spasenje, ali ako i samo ako dođe do nekih sastojaka koji se nalaze u njegovoj laboratoriji na otoku kiklopa...

Sinbad i njegovi mornari obezbijedit će pratnju čarobnjaku i princezi i zaputiti će se nazad na otok gdje će Harryhausen pokazati uistinu veliku raskoš svog talenta, i bogatstvo mašte. Zmajevi, kiklopi, dvoglava ptica Roc, duh iz lampe, kostur....nevjerojatna riznica mitoloških bića na jednom jedinom mjestu. Moguće je da moje oduševljenje ovim filmom potječe dijelom iz toga što me je taj film svojom čarolijom opčinio još prije kojih 25 godina dok sam ga kao dijete gledao po prvi put. Današnji su gledatelji navikli na kompjutersku animaciju i efekte od kojih boli glava. Recimo kosturi u «Pirates of the Caribbean» izgledaju fenomenalno, ali treba uvijek imati na umu da je Harryhausen sve radio sam, sve skice, sve modele, ponekad i uz pomoć oca koji je bio inženjer, i koji mu je pomagao oko izrade pojedinih modela. Možda najljepšu posvetu dobio je u animiranom filmu «Monsters, Inc.» gdje ponosno stoji restaurant s nazivom «Harryhausen's» - ima li i prikladnijeg naziva doli imena oca mnogih filmsko mitoloških kreatura, a sam Schneer će o Rayu reči slijedeće: «Bilo mi je veliko zadovoljsto  promatrati Raya dok radi. Njegova moć koncentracije, njegova nevjerojatna kreativnost, kao i sposobnost da radi posao koji bi danas obavljalo 70-80 ljudi, pokazuje da mu u povijesti filma nema premca.»

Dopustite mi na kraju jednu malu digresiju. Jasno je da je Sindbad junak porijeklom iz Bagdada, koji je u tom gradu živio u doba vladanja Haruna Al-Rašida, no to nije smetalo ekipu iz Disneya da u svom crtiću o Sinbadu slavnom junaku traže porijeklo na... Siciliji?!?!?!?

Opravdavam autorsku slobodu i umjetničke izmjene, ali kad prevladaju politički razlozi, pa spominjanje Bagdada više nije oportuno, e to onda postane stvarno otužno, a siguran sam da je to jedini razlog koji je ekipa iz Disneya imala da se na to odluči, razlog koji to nije!

Da kažem nešto i o junakinji s početka naše priče,  Šeherezadi. Kako je ona završila? 1001 noć pripovjedala je priče i napokon je došla do kraja, a to jutro pozva ona u sobu kod Šahrijara i svoja tri sina koja je rodila vladaru tokom njena boravka kod njega i zamolila ga je za milost makar u ime djece. No Šahrijar joj odvrati da ju je već davno pomilovao, prije rođenja djece, a sutradan kad je njen otac došao i njega nagradi i isprati riječima: «Neka te zaštiti Alah, što si mi dao za ženu svoju plemenitu kćer, jer me je ona privoljela da se pokajem što sam ubijao tuđe kćeri. Ja sam vidio da je ona plemenita, bezgrešna, nevina i neporočna, a Alah mi je s njom dao tri sina. Neka je hvala Alahu za to njegovo dobročinstvo!» .

I od toga dana odustao je od svoje krvave osvete nad djevojkama Bagdada te posegne u svoju blagajnu i da novaca svim stanovnicima da trideset dana kite grad o njegovu trošku. I urediše ga tako, kao nikada do sada, a car svima dade darove, obuhvativši svojom darežljivošću sve sugrađane i podanike carstva.

Korišteni izvori:
«Hiljadu i jedna noć», Prosvjeta Zagreb, 1971. god.
«Arabian Nights» a Selection, Penguin Popular Classics 1997