Peti sin Vincenzo, koji je već otprije bio u Milanu i živio sa svojom  zaručnicom i njezinim roditeljima, jednostavno nije znao kamo smjestiti majku i braću, a kad tokom večeri dođe do verbalnog sukoba između roditelja, cijela obitelj Parondi, uključivši i Vincenza nadje se na ulici. No zahvaljujući Vincenzovom poznanstvu uspjevaju se smjestiti u jedan od slobodnih javnih stanova, neovlašteno, no sa spoznajom da gradske vlasti nikoga neće ostaviti na ulici i ako dođe do deložacije biti će im osiguran smještaj, i tako će Rosaria Parondi, te Rocco, Simone, Ciro i Luca postati novi stanovnici grada.

Rocco e i Suoi Fratelli (Rocco i njegova braća) – bio je prvi film velikog Luchina Viscontia koji je požnjeo i svjetski uspjeh (i kao posljedica toga koji mu je otvorio vrata Hollywooda da bi mogao snimiti raskošne spektakle tipa Il Gattopardo – Gepard) i koji je pobrao 22 nagrade po filmskim festivalima – između ostalog i Nastri d' argento za režiju i scenario na Venecijanskom festivalu kao i utješnu Specijalnu nagradu žirija. Te je godine oko toga bilo velikih polemika jer se smatralo da je Rocco i njegova braća puno superiorniji filmu Andre Cayattea – «Le passage du Rhin» koji je osvojio zlatnog lava.

Priča o siromašnoj sicilijanskoj obitelji koja sreću odluči potražiti u velegradu, u neku ruku je nastavak teme koju je Visconti započeo obrađivati već filmom «La Terra Trema» - «Zemlja drhti».Taj trosatni film je bio zamišljen kao prvi dio trodijeljnog dokumentarca o jugu Italije i teškom i siromašnom načinu života ondje. (Ta ga je tema počela okupirati od kada je prvi puta posjetio Siciliju 1941. godine.) Iako vizualno jako impresivan, u doba prikazivanja je doživio fiasco i druga dva dijela nikada nisu napravljena. Tako će Rocco na neki način biti neposredni nastavak ovog filma, iako je u tom periodu Visconti već odstupao od pravila neotrealizma, pravca kojemu je bio jedan od začetnika, pa nema tolike intimnosti s likovima, ali su očite težnje grandioznosti pa čak i pomalno opernome ugođaju. No što je u tome čudno ako znamo da je riječ o čovjeku koji je želio na svoj nadgrobni spomenik uklesati slijedeći epitaf:»Volio je Shakespearea, Čehova i Verdija» (parafraza Stendhalova «volio je Cimarosu, Mozarta i Shakespearea») i kojemu su opera i Verdi bili prva ljubav.

Iako ima petoro braće Parondi, cijela radnja se vrti oko dvojice, Rocca i Simonea, i upravo će njih dvojica odrediti najvećim djelom sve ono što će snaći njihovu obitelj. Iako je glavni lik Rocco (u odličnoj izvedbi Alaina Delona), osoba koja ustvari nosi cijeli film je nesretni Simone. Simonea utjelovljuje glumac Renato Salvatori koji je do snimanja Rocca glumio jako malo i na Viscontijev se zahtjev za ovu ulogu spremao nekoliko mjeseci, a pripreme su između ostalog uključivale i boksanje, gimnastiku i trčanje. Salvatori je uistinu izuzetan u ovoj ulozi, ali mu je dosta olakšalo to što je njegov lik uistinu i najbolje obrađen od svih likova u filmu, uz izuzetak Nadie, treće ključne osobe u filmu koja će i biti katalizator svih događaja.

Simone kakvog ga je Visconti prikazao je lakomisleni, pomalo lijeni momak željan brze zarade, lijepih cura i dobra provoda, a kao sredstvo da to postigne odabrao je boks, za što je imao i predispozicije i talenta. Međutim početni uspjesi udarili su mu u glavu, počinje se sve više provoditi, a sve manje brinuti o treninzima. A kad još upozna i Nadiu, zgodnu prostitutku, posve je izgubio glavu. Nadia (Annie Girardot) u njemu ne vidi ništa više od usputne zabave, ali joj nije nimalo smetalo da ju Simone uzdržava, dok se ona poigravala s njime i njegovim osjećajima. U gradu su je znali kao takvu osobu za koju je bilo nevjerojatno da se može u ikoga zaljubiti. No kad se i to čudo desilo, dogodilo se s najpogrešnijom osobom od svih mogučih, sa Roccom. A Simone kada je saznao da Nadia izlazi s njegovim bratom, naprosto je eksplodirao od bijesa. Zajedno sa grupom poznanika odlučio je pratiti par zaljubljenika da bi ih malom šumarku  opkolili, i Simone naočigled očajna brata, kojega su pratioci zadržavali, siluje Nadiu. A očajna djevojka, sva u suzama, kada je očekivala pomoć ili makar koju riječ utjehe od Rocca, nije dobila ništa. Dapače biti će još više izdana i ponižena kada joj Rocco prilikom susreta u katedrali reče da je među njima gotovo i da želi da se ona vrati Simoneu jer je ovaj svoj čin izvršio iz očajne zaljubljenosti u nju. To je vjerojatno jedan od najdirljivijih scena u filmu ali po meni i jedan od najvećih propusta u karakterizaciji Rocca, jer je u najmanju ruku dvojbeno da čovjek koji je prikazan kao maltene svetac, koji je pun ljubavi za obitelj, a zbog brata  započinje i boksačku karijeru iako je nije želio, te potpisuje ugovor koji je sve samo ne povoljan, da bi zaradio još novca da pomogne Simoneu, a s druge strane gotovo istovremeno strahovito povrijedi ženu koja mu je iskazala ljubav. U filmu je to prikazano kao još jedna žrtva za brata, ali je nedovoljno istaknuto kako je to bio nepravedan i užasno ružan potez prema Nadii. Osim toga nisu ga ni djevojčina tragedija ni suze ni usrdne molbe navele da se više zauzme za nju, sa bratom se potukao tek kada ga je ovaj nazvao kukavicom, podsjećajući donekle na Peckinpahova junaka u «Psima od slame» (Dustin Hoffman) koji  ne reagira kada mu je vlastita žena silovana, ali reagira kada nasilnici provale u njegov dom da se dokopaju nekog skitnice. To je slaba točka u oba ova filma, samo što je kod Viscontija to manje uočljivo jer ipak sam čin silovanja i nije jedan od centralnih motiva filma kao u Psima od slame. To je samo još jedna stepenica dolje u životu Simonija Parondija koji tone strahovito brzo. Dugovi, piće, neimaština, brzo su ga odveli do samog kraja puta, a to je bilo ubojstvo. Mješavina ljubavi prema Nadii i ljubomore na sve suparnike dovele su ga do toga da u trenu kad mu ova iskaže svoj duboki prezir prema njemu, kao i ravnodušnost prema svim njegovim molbama, prijetnjama i djelima, dovele su ga do toga da ovaj ljubav svog života nemilosrdno iskasapi nožem. I to je bio kraj svim nadanjima Simonija Parondija. Potonuo je izgubivši se ili nesnašavši se u sredini potpuno njemu stranoj i kojoj se nije uspio prilagoditi. Ali sve njegove akcije, čak i one rijetke dobre, kada iskazuje ljubav prema najmanjem bratu, u momentu dok od ostale braće nemilosrdno iznuđuje novac za promjenu sredine, savršeno prikazuju osobine čovjeka koji unatoč svemu, u dubini duše čezne za obitelji i koji je rastrgan između želja da on, sad već bivši šampion u boksu, bude oslonac obitelji i stvarnih mogućnosti koje su bile nešto sasvim suprotno.

A majka? Sirota starica koja je od života željela samo jedno: da ju zovu «Signora» iz poštovanja prema njenih pet sinova, odreda uspješnih ljudi kakvima ih je zamišljala, pet sinova – pet prstiju njene ruke, nije uspjela ni u tome – nije joj bila dovoljna kazna što je trpjela porugu kada je Simone napokon doveo u kuću Nadiu koja mu se vratila nakon prekida s Roccom samo da do kraja uništi obitelj Paronde, u čemu će u velikom dijelu i uspijeti – nego je doživjela i tragediju da joj jedan od sinova postane ubojica. Možda  Roccova nada da se jednom ipak vrate nazad u svoje selo ipak više predstavlja želju da se vrijeme vrati unazad i da se izbrišu svi ovi mračni događaji kao da ih nikada nije ni bilo, nego li stvarnu nostalgiju za zavičajem. No Rocco nije shvatio ono što njegov brat Ciro jest – vremena se mjenjaju i ni u njihovu selu više neće ništa biti kao što je bilo.

U manjoj ulozi u ovom filmu nastupa i Claudia Cardinale. Koliko god uloga mala nju je teško ne primjetiti, jer svojom pojavom plijeni pažnju. Sama je rekla da je ulogu prihvatila jer je željela raditi s Viscontijem. Svoju suradnju ponoviti će i u «Il Gatopardu» gdje će uloga biti znatno veća, a susresti će ponovno u tom filmu i sa Alainom Delonom.

Zanimljivo je da je ime Parondi odabrano nakon što je prvobitno Pafundi moralo biti odbačeno. U pokrajini Lucanii bilo je puno prezimena Pafundi, a sin bivšeg javnog tužitelja je zaprijetio Viscontiju da će ga tužiti ukoliko bude koristio njihovo obiteljsko ime. A za kraj evo i što je sam Visconti rekao o radu na «Roccu i njegovoj braći»:

«Želio sam napraviti film o majci s juga, snažnoj, energičnoj, tvrdoglavoj, majci čijih su pet sinova kao pet prstiju njene ruke. Smrću muža ona postaje glava obitelji, i privučena je čarolijom velikog grada na sjeveru. Želi iskoristiti energiju svoojih sinova ali ne uzima u obzir njihove različite karaktere i sposobnosti – a Milano to čini – i daje svakom od njih različit usud. Simone koji se čini najjačim ispada najslabiji, uništava sebe i ubija prostitutku. Rocco najosjetljiviji i duhovno najsloženiji doživljava neku vrst uspjeha, i to kao boksač što je neki vid samokažnjavanja, jer se osjeća odgovornim za Simoneovu nesreću a i boksanje mu se gadi.Jednom kad je u ringu, licem u lice nasuprot protivniku, Rocco boksom oslobađa mržnju prema svemu i svakome i užasava se te spoznaje o samom sebi. Ciro najlukaviji i najpraktičniji od braće, jedini je koji se uistinu prilagodio gradu, postavši istinski član milanske zajednice. Luca, najmlađi, možda se jednog dana vrati na jug jer će se i tamo do tada stvari promijeniti, a Vincenzo, najstariji, zadovoljan je sa samo malo sigurnosti.»

Puna verzija ovog izuzetnog filma je 180 minuta, ali postoje u opticaju i verzije od 155 pa čak i 95 min. Unatoč dužini ovaj izvrstan film nije ni na momente razvučen ili dosadan, pa preporučam svima ako požele pogledati ovaj talijanski i svjetski klasik da ipak potraže punu verziju. Sigurno neće požaliti.