Centurion: Where is Brian of Nazareth?
Brian: You sanctimonious bastards!
Centurion: I have an order for his release!
Brian: You stupid bastards!
Stan: Uh, I'm Brian of Nazareth.
Brian: What?
Stan: Yeah, I-- I-- I'm Brian of Nazareth.
Centurion: Take him down!
Brian: I'm Brian of Nazareth!
Victim #1: Eh, I'm Brian!
Mr. Big Nose: I'm Brian!
Victim #2: Look, I'm Brian!
Brian: I'm Brian!
Victims: I'm Brian!
Gregory: I'm Brian, and so's my wife!
Victims: I'm Brian! I'm Brian!...
Brian: I'm Brian of Nazareth!
Centurion: All right. Take him away and release him.
Stan: No, I'm only joking. I'm not really Brian. No, I'm not Brian. I was only-- It was a joke. I'm only pulling your leg! It's a joke! I'm not him! I'm just having you on! Put me back! Bloody Romans! Can't take a joke!

Do pred koje desetljeće Hollywoodom je kružila slijedeća pričica: režiser Cecil B.De Mille, autor najvećeg nijemog spektakla posvećenog životu Isusa (Kralj kraljeva/The King of Kings, 1927.) dolazi pred vrata Raja i nakon dugog čekanja saznaje od Sv.Petra da za njega nema propusnice. Redatelj je začuđen, protestira, nabraja svoje zasluge. Međutim, kad vidi da je Sv.Petar nepokolebljiv, razljućen uzvikuje: "Recite Svevišnjem da kako sam ga stvorio mogu ga i uništiti!" Ova šala, iako nije lišena zloće, sadrži jednu nesumnjivu istinu: današnju (vizualnu) predodžbu Krista stvorio je film. Kao što su to nekad činili veliki slikari na zidovima katedrala, tako je u današnjem vremenu film dao lik i tijelo sinu Božjem. To je činio na različite načine i s različitim nijansama, ali je to učinio. Paradoksalno, stvorio je Stvoritelja, i stvorio je njegovog sina koji je postao čovjek. Koliko Isusa možemo nabrojiti u povijesti filma. Neugodno pitanje a odgovor skoro nemoguć. Jer svaka epoha ima svoje Isuse, i to vjerojatno onakve kakve zaslužuje. Brojniji od Tarzana i Zorroa, od gospođa Bovary i Odiseja koji su preneseni na platno u različitim obličjima, filmski Isusi su pravljeni po istoj ikonografiji (duga brada, razbarušena kosa, podočnjaci, ispaćen ili produhovljen pogled), međutim, načini njegovog djelovanja jako variraju. Pokušat ću se prisjetiti nekoliko vjerojatno najinteresantnijih. I predlažem vam jednu nemalu dilemu: kakvu ulogu ima film glede celuloidnih Isusa čijem je stvaranju pridonio? Da li metaforičku, jednog arhanđela Gabrijela ili ono mističnu Svetog Duha. Čitateljima ( i potencijalnim gledateljima) ostavljam tešku odluku zajedno sa ugodnom filmsko-duhovnom katarzom.

U filmu Normana Jewisona "Isus Krist Superstar" (Jesus Christ Superstar, 1973) on je Isus iz rock opere prilagođen ideološkom raspoloženju i kulturnoj modi početka šezdesetih. Lik Teda Neeleyja koji je trebao biti hipijevski u stvarnosti daje Kristu skoro klasični intezitet i čini ga simbolom jedne epohe - njezine humanosti i njenih antikonformističkih nadanja. Kontroverzni film Martina Scorcesea "Posljednje Kristovo iskušenje" (The Last Temptation of Christ, 1988) u tumačenju Willema Dafoea je potpuno tradicionalan i skoro banalan po ikonografiji: brada, trnje i krv curi niz zamišljeno lice. O čemu li razmišlja? O ljudskim dražima Magdalene ili o svom neizbježnom i božanskom "povratku u budućnost"? Ukoliko sumnjate, ipak nije dobro vjerovati zlonamjernicima: evanđelje po Scorceseu je sve, ali nije svetogrđe. Već spomenuti De Millov "Kralj kraljeva" svakako je svečan, veličanstven i kraljevski. Isus mijenja svijet samom svojom pojavom. U interpretaciji osporavanog Henry Byrona Warnera De Millov Isus je najupečatljivi Krist nijemog filma: s njim Biblija postaje spektakl a evanđelje se pretvara u business. "Kralj kraljeva" (King of Kings, 1961) s redateljem kao što je Nicholas Ray (između ostalih autor "Buntovnika bez razloga"), čak i Isus, kojeg tumači Jeffrey Hunter, riskira da počne ličiti na jednu vrstu James Deana iz Galileje od prije 2000 godina: buntovnik bez drugih razloga osim iskupljenja čovječanstva. Denys Arcand u "Isusu iz Montreala" (Jesus of Montreal, 1989) naglašava jedan sugestivan odraz odnosa između Isusa i njegovog mita, te otvara dilemu: svi filmski Isusi su pravi ma kako izgledali lažni, ili ne mogu nego biti lažni ma kako izgledali pravi? Roberto Rosselinijev "Mesija" (Il Messia, 1975) u interpretaciji Pier Maria Rossija se izdvaja iz ostalih po prirodnosti kojom odbacuje sve nadnaravne atribute i spušta se na čisto ljudsku dimenziju. Isus jede, radi, šeta, hoda. Njegova izuzetnost (u odnosu na ostale ekranizirane Kriste) proizilazi upravo iz potpunog odsustva izuzetnosti. Jedan svakodnevni Isus nadohvat ruke, skoro antiteza Isusa Krista Superstara. U "Najvećoj priči ikad ispričanoj" (The Greatest Story Ever Told, 1965. rež. George Stevens), nakon dugog iskustva s mističnim iskustvima u Bergmanovim filmovima, Šveđanin Max Von Sydow debitira u Hollywoodu posuđujući svoj melanholični, izmučeni lik Nazarećaninu. U bijeloj tunici i pogledom proroka, Max se trudi svjestan važnosti uloge. Franco Zeffirelli u "Isusu iz Nazareta" (Jesus of Nazareth, 1976) kopira već previše manirističku sliku, no posljednjih godina upravo je njegov film obrazac Kristova lika i djela iza kojeg stoji Vatikan. Priča vjerno slijedi evanđelje i prikaz života, čuda, smrti i uskrsnuća Kristovog. I za kraj, ponešto drugačiji pristup u režiji i interpretaciji popularne britanske družine Monthy Pythonovaca u filmu "Brianov život" (The Life of Brian, 1979. rež. Terry Jones). Bog je velik, ali mora da je nešto pogriješio birajući Isusa za sina. Pravi prorok je zapravo neki Brian koji se pokazao gol svojim sljedbenicima i koji ih je uvjerio da se carstvo nebesko dostiže sa sandalom u ruci. Biblija postaje soap opera, te je i Kristu potreban dvojnik, po mogućnosti komičan.