Nedugo kasnije stiže i policija i brutalno svladava Harpera, pred zgranutim pogledima dvoje mališana i odvodi ga u zatvor od kuda se više neće vratiti jer je kazna za zločin smrt vješanjem. Međutim kao da ova nesreća sama po sebi nije bila dovoljna, ćeliju je, u ono malo vremena što mu je preostalo bio prisiljen dijeliti sa jednim sasvim osebujnim stanarom, Harryem Powellom, čovjekom koji je ispod maske propovjednika i gorljiva zagovaratelja božje riječi, bio okrutni ubojica, kradljivac i okorjeli zločinac. U ćeliji je bio zbog sitnog prekršaja krađe automobila, ali je iza sebe već imao čitav niz ubojstava, posebice usamljenih žena i udovica, a kako je znao da novac koji je Harper ukrao nikada nije nađen, unatoč tome što mu Harper do svoje smrti nije rekao niti riječ o tome gdje bi mogao biti skriven, Powell je u glavi već imao plan: čekati puštanje iz zatvora, i potražiti Willu Harper, sada već udovicu......

Tako počinje jedan od možda najintrigantnijih film – noira ikada, The Night Of The Hunter (Noć Lovca), prvi i jedini film koji je režirao poznati engleski glumac Charles Laughton. Oscarovac – prestižnu statuetu osvojio je za glavnu ulogu u filmu Alexandera Corde – Private Life of Henry VIII, (nominiran još dvaput, za ulogu kapetana Bligha u prvoj verziji Mutiny on the Bounty, te za ulogu branitelja u filmu Witness for the Prosecution), koji je ostvario još čitav niz zapaženih obično jakih karakternih uloga, kod čitavog niza poznatih režisera, recimo kao senator Grachho u Spartacusu Stanleya Kubricka, ili kao Lord Horifiel u The Paradine Case, Alfreda Hitchcocka. U Noći lovca prvi je put stao s druge strane kamere, nažalost po njega i sve nas, film je doživio financijski krah u doba prikazivanja, i Laughtonu nije pružena prilika da ikada više režira. To što je danas taj film jedan od istinskih i kultnih klasika, više ne mijenja ništa na stvari.    

Vjerojatno je publiku tada odbilo od filma što se u filmu osim klasičnih elemenata noira isprepliće i čitav niz bajkovitih elemenata, postignutih uistinu izvrsnim snimateljskim radom Stanleya Cortesa, čovjeka smatranim za majstora chiaroscuro kinematografije, koji je za sebe rekao «uvijek su me zvali da snimam nešto čudno.», obično u niskobudžetnim produkcijama gdje mu je bilo dozvoljeno vizualno eksperimentirati. Posebno je impresivan bijeg djece u čamcu niz rijeku, gdje se naizmjence prikazuje čamac s malim bjeguncima, pa  se prelazi na obalu gdje se prikazuje krajolik, sa životinjama koje obitavaju uz rijeku, dok mjesečina prosipa svoje zlatne trakove po površini rijeke. Prilično jednostavno, ali u toj tami opet tako upečatljivo i efektno. Takve igre svjetla i sjene imamo tokom čitavog filma i time je ostvaren i glavni Laughtonov cilj, napraviti košmarniju verziju jedne poznate bajke o majci Guski (Mother Goose's Tale). No ta mješavina bajke i horrora se nasukala na nerazumjevanju i neshvaćanju publike. Ne mogu tvrditi na osnovu jednog filma, ali me Laughtonov vizualni stil neodoljivo podsjeća na ono što će godinama kasnije raditi Tim Burton, kada će napokon sazrijeti vrijeme za takve projekte.

Nisu pomogle ni izvrsna glumačka ostvarenja i glavnih i sporednih glumaca. Robertu Mitchumu se uloga propovjednika Harrya Powella najčešće i navodi kao najbolja u  inače bogatoj filmografiji. Ostvario je prilično složen i zahtijevan lik čovjeka koji uživa povjerenje svojih sugrađana, a duboko u sebi krije mračne tajne. Nemilosrdan i bešćutan kakav je bio, nije mu smetalo do kraja poniziti svoju trenutnu suprugu – bivšu udovicu Harper, kada ju prve bračne noći odbije i izvrijeđa kao pohotnu bludnicu, da bi je ni ne trepnuvši ubio istog momenta kada ona zaluđena njime ipak shvati da je on tu samo da pronađe skriveni novac. U Mitchumovu liku nije ostavljena niti jedna dobra crta, pa čak ni hrabrost. Cviliti će kao prebijeni pas kada bude ranjen u sukobu sa Rachel (Lilian Gish u prvoj ulozi nakon filma Portrait of Jennie), koja će preuzeti brigu o dvoje malih bjegunaca, pošto je ionako prihvaćala na svom imanju raznu napuštenu i ostavljenu djecu, budući da se cijela radnja odvijala u doba velike gospodarske krize tridesetih godina. Sam kraj filma će obilježiti veliki sukob između te dvije osobe (Powell, Rachel) koje simboliziraju konačni sukob između dobra i zla. Dobro će trijumfirati, ali opet sam kraj neće biti standardan. Kada policija dolazi pokupiti ranjena Powella, dječak John koji je svo vrijeme bježeći ispred manijakalnog ubojice brinuo o sebi i sestrici, napokon se slama. Koliko god je bio u svim teškim situacijama pokazivao zrelost neprimjerenu svom dobu, toliko ga je potreslo ponovno viđenje scene hapšenja, jer se prisjetio scena hapšenja svog pravog oca, pa nije mogao podnjeti ovo što se događalo njegovu poočimu kakav god da je bio. Nagnut nad njega uz suze rastrgao je lutku i pobacao novac nad Powellom koji je ležao na tlu dok su ga dva policajca držala pritisnuta. Nakon svih muka dijete je napokon provalilo iz Johna i tek tada je pokazao koliko mu je teško bilo svo ovo vrijeme borbe za svoj i sestrin život. Shelley Winters  će donekle ponoviti svoju ulogu udovice osuđene na smrt i opet poradi djeteta u Kubrickovoj Loliti, samo što je tamo motiv bila ljubav, koliko god nemoguća, dok je ovdje motiv bila čista zloba i pohlepa za novcem, dakle neki od najnižih ljudskih strasti. I njoj je uloga u ovom filmu bila jedna od najboljih u karijeri, a zna se da je na samog Laughtona ostavila veliki utisak i postala njegova štićenica.

Posebno su impresivne scene riješavanja tijela Wille Harper inscenacijom nesretnog slučaja u kome slijeće s autom u rijeku. Na dnu rijeke se dalo vidjeti njeno tijelo za volanom, a dugu plavu kosu mrsile su joj riječne struje pa je imala nekakav irealno živući izgled, poput kakve morske božice. Tvrdi se da je Robert Mitchum godinama nakon snimanja filma govorio da je sve scene sa djecom (Johnom i Pearl tj. Billy Chapinom i Sally Jane Bruce) režirao on, a da je Laughton samo davao upute jer nije mogao smisliti to dvoje djece, no  to je malo vjerojatno jer su djeca pružila uistinu izvrsne uloge u filmu. Roman Davida Grubba James Agee izvrsno je pretočio u scenarij učinivši tih 90 min filma  pravom poslasticom za sve filmofile i nezaboravnim vizualnim doživljajem.