Tako počinje zaplet ove izuzetne i krvave ratne drame u režiji Roberta Aldricha. Robert  Aldrich je jedno od istinski velikih autorskih imena u svijetu filma – bilo američkog bilo svjetskog. Čovjek koji je kao asistent režije surađivao s takvim velikim imenima kao što su Charlie Chaplin, Jean Renoir, Joseph Losey, Jules Dassin, i zahvaljujuči tome iskustvu temeljna crta svih njegovih filmova, (30-ak u karijeri), je težnja razbijanju ustaljenih konvencija, (bilo da se radi o westernima, dramama, ratnim filmovima), beskompromisnosti i neovisnosti. A upravo sve te karakteristike se i više nego dobro mogu vidjeti u filmu Too late the hero.
 Grupa vojnika iza neprijateljskih linija je motiv viđen u nebrojeno mnogo ratnih filmova. Samo ovdje su vojnici malo drukčiji, vojnici o kojima vlastiti komandant kaže da su «Prilikom pada Singaporea, osim pred Japancima bježali i od britanske vojske.» Njih ne zanima uopće gdje su Japanci, najsretniji bi bili da ih nitko nije istjerao iz relativne sigurnosti vlastite baze. Još kad se zna da ih vodi časnik (Denholm Elliot) kojega prati reputacija visoke smrtnosti vojnika u njegovim akcijama, recept za katastrofu je neizbježan. Tijekom napredovanja kroz džunglu biti će svega od planiranja dezertiranja, do svađe između časnika i vojnika ili vojnika međusobno, pa čak i prijetnji vojnim sudom i streljanjem na licu mjesta, a ne može se ne spomenuti ni pljačkanje leševa bilo vlastitih suboraca, bilo poginulih japanaca, vjerojatno prvi ratni film gdje je takvo što prikazano. (Roland Frazer je nezaboravno odvratan kao redov McDuff). Ubijanje Japanskih ranjenika, je možda još izravnija upotreba motiva koji je Aldrich upotrijebio već i u filmu Dirty dozen, samo ne toliko eksplicitno  – tamo su ubijani i civili bez razlike zajedno sa njemačkim oficirima  i to je bio prvi put da se takvo što prikazalo na filmu, tj. da su i američke postrojbe ubijale i civile.
 Kukavičluk i nesposobnost oficira je još jedan motiv kojem se Aldrich vraća, a  koji je sjajno obradio već u filmu Attack!(nominacija za Zlatnog Lava, dobio nagradu talijanskih filmskih kritičara na venecijanskoj Mostri 1956.), a i ovdje je izrazito oštar prema tome: kapetan Hornsby na putu do cilja gubi polovicu ljudi, a ni on sam neće izvuči živu glavu.
 Film prate brilijantni dijalozi i oni su još jedan razlog zašto ovaj film odskače daleko iznad ostalih. Posebice Michael Caine, kao Tosh Hearn, vojnik koji stalno grinta, koji jasno daje do znanja da «za pola godine japanci će i dalje sjediti u svom kutku džungle, mi u svom i to što mi možemo sada poginuti nikom neće ama baš ništa značiti osim nama samima».
Caine je u ovom filmu dao jednu od najboljih uloga, ciničan, samosvjesan vojnik koji se ne libi odbrusiti nikome pa ni pretpostavljenima, donekle sličnu ulogama u Play Dirty, Last Valley ili The Man Who would be King, i takav tip uloga je uistinu ko stvoren za njega. A kad dođe do kulminacije sukoba između njega i poručnika Lawsona, Caineu se iz očiju može pročitati bijes, toliko je to savršeno odglumio.
 Nakon napada na bazui uništenja radio stanice, počinje igra mačke i miša između sad već šačice preživjelih i japanskog časnika koji ih nemilosrdno goni. Ali japanac je za promjenu obrazovan i sposoban i uspjeva narušiti i ono malo veza koje su napadače držale na okupu, te če izazvati dezertiranje i predaju nekolicine preživjelih. (Ta uloga je filmski debut Kena Takakure (koji će igrati i u Yakuzi, Sydneya Pollacka). Također, nakon akcije napadači će doći do još jedne neugodne spoznaje, koja će sav njihov trud i žrtve učiniti potpuno besmislenima i nepotrebnima tako da na kraju filma imamo samo različite nijanse poraza i neuspjeha oboje protivnika, a pobjednika nema. (možda je ovo mali spoiler, ali sigurno ne može pokvariti ugođaj gledanja ove izvanredne (anti)ratne drame.)
 Film je inače prilično dug (što je još jedan Aldrichev zaštitni znak i narušavanje Hollywoodskih standarda) – oko 130min. Ali nema ni jednog momenta praznog hoda, sve je nabijeno akcijom, ali svaka akcija ima više nego dobro dramaturško opravdanje, a dramatska napetost filma raste svakim trenom i ne popušta do samoga kraja.
 Još jedan detalj možda manje bitan, ali uvodna špica filma je genijalna. Tri zastave američka, britanska i japanska na motkama vijore potpuno nove, lijepe, no što špica dulje traje te zastave su sve istrošenije i otrcanije, kao metafora za zaračene strane na početku su svi blistavi i jaki, ali što to dulje traje, svi su sve umorniji i umorniji.
Ovaj film je bio prva velika produkcija snimana na Filipinima, kasnije će Coppola tu snimati i svoju Apocalypse Now. Razlog biranja ove lokacije pojašnjava sam Aldrich – «Bila nam je na raspolaganju velika mornarička baza (s cca 25000 ljudi) a imala je na raspolaganju i veliku avionsku pistu koju smo mogli koristiti za dopremu ljudi i opreme.» Zanimljivo je da je tijekom snimanja došlo do velike svađe između Aldricha i Robertsona, jer Aldrich nije pustio svog glavnog glumca da se vrati u Ameriku da bi primio oscara za naslovnu ulogu u filmu Charlie, Ralpha Nelsona. Također postoji jedna anegdota vezana uz Cainea, a govori da se tijekom snimanja eksterijera, dakle na Filipinima, Caine savršeno snalazio u džungli, i da je u svakom  trenutku znao gdje je, pa čak i pomagao ostalim članovima ekipe, da bi se po povratku u studio u Americi na dovršetak snimanja, izgubio u studijskim prostorijama.
 Kod nas je bio prikazivan pod naslovima «Kasno je za Heroje»  ili «Prekasno Junak», dok se u Americi TV verzija zna puštati i pod naslovom The Suicide Run.