Ovakve se prilike pružaju zaista rijetko u (kritičarskom) životu: na trpezi imati dva slična, koliko namjenska toliko i ozloglašena filma. Ovo ozloglašena može se shvatiti na nekoliko načina, ali zadržati ćemo se u kasnijoj priči na tezi da je “Pearl Harbor” pratio loš glas na nekoliko razina: skupo sjećanje na bolne rane, trivijalija puna pirotehnike, romantičarsko-ratni spektakl pod skutima “Titanica”... Dok je “Bitka na Neretvi” ozloglašena samo iz vremena HDZ-ovske tiranije, mada bi pokojni Predsjednik dao sve da je Sedlar (i slični) ovako nešto snimio. Najprije o činjenicama: “Neretva” jest bio namjenski film omiljenog Titovog (recimo i režimskog) redatelja Veljka Bulajića, ali to je zanatski uspješno odrađen ratni spektakl, koji je (usput) bio nominiran za Oscara. Plakat je radio Pablo Picasso (da, da... onaj Picasso), a o glazbi Bernarda Hermanna još se i danas pišu panegirici. U njemu su glumila brojna (svjetski) poznata glumačka imena: Brynner, Welles, Bondarčuk, Nero, Kruger, Jurgens, Vidov... te krema tadašnjeg jugoslavenskog filma. Domet prethodno spomenutih stao je na Martinu Sheenu i Michaelu Yorku. Što se tiče povijesnih činjenica, rijeka Neretva i tereni oko nje (baš kao i ona na Tjentištu) natopljeni su krvlju dalmatinske mladosti koja se u tom trenutku, zajedno s “našim ostalim narodima i narodnostima”, borila protiv udružene talijansko-njemačko-četničko-ustaške fašističke bratije. Stavimo ustaše sa strane (iako su se zbog njihove prodaje Dalmacije Dalmatinci našli na drugoj strani boreći se protiv neprijatelja i izdajnika): više je četnika pobijeno u ovom filmu nego što su pobile Tuđmanove frankfurtske legije, a sam Boris Dvornik bi zbog svog (ne) promišljenog čina na kraju filmu prema današnjim uzancama sasvim sigurno završio u Hagu.

            E, sada sličnu situaciju imamo kod Amera: njima je Pearl Harbor kost u grlu 60 godina, nešto poput Kosovske bitke Srbima (sami u najavi filma tvrde da je riječ o katastrofalnom porazu i velikoj pobjedi!?). Dan sramote...  dan kad je Amerika izgubila nevinost i sl. I onda se te velike teme i događaja uhvati Jerry Bruckheimer sa svojim kućnim redateljem Michaelom Bayem, cijelo vrijeme razmišljajući o Cameronovu “Titanicu”. Čovjek je snimio film o poznatoj temi, ubacio malo romantike i napravio posao: pokupio novce, slavu i Oscare – zašto to ne bismo mogli i mi. Teško, iz jednostavnog razloga što je ovakav “Pearl Harbor” idealan rad za kritičarsko iživljavanje. Za tri odvojene priče trebalo je imati više talenta da bi sve skupa izgledalo pametno. Prvi dio posvećen je ljubavnom trokutu, drugi samom napadu, a treći američkoj samoubilačkoj odmazdi. Da je bilo izbaciti prvi i zadnji dio onda bi to na nešto ličilo i mogli bi govoriti o tehnički i zanatski savršenoj rekonstrukciji napada koji je počeo jer je Japancima falilo benzina!!! Prvi dio petparačka je ljubavna priča o dvoje prijatelja zaljubljenih u istu djevojku. Ona se obećala drugom, ali kada sazna da je poginuo povali se odmah s njegovim najboljim prijateljem. A Bay nas je dvadesetak minuta ranije udavio scenom u kojoj se ona i dragi rastaju bez poljupca i seksa: pazite, on odlazi na evropski front a ona cool. Čedna američka cura koja neda prije braka. Njemu, ali prijatelju da!? Japanci su prikazani kao fini protivnici (što su i sami pohvalili, a koliko znam rađena je i verzija za njihovo tržište – pa ne mogu ih više ušminkati nego ovdje), Amerikanci uobičajeno glupasti: rat bukti svijetom, japanske flote nema na radaru sedam dana a oni igraju baseball i pituraju brodove... Premda je sve utemeljeno na povijesnim činjenicama (s različitim vremenskim fazama, jer zaboga, yankee mora uzvratiti), gledajući film vidite koliko je sulud bio kasniji američki napad koji je ušao u film o Pearl Harboru samo da bi pokazali da imaju muda. Iz istog razloga još uvijek nema najava filma o terorističkom napadu: kako ga uopće završiti – John Wayne je mrtav, Bruce Willis se boji aviona i odustao je od akcijskih filmova. DVD dodaci još vas više mogu iznervirati količinom patetike i pokušajima autora da vas uvjere kako su snimili veliki film. Još jednom napominjem, da je bilo ostaviti samo srednji dio onda bi imali vrlo dobar dokument o događaju koji je uveo Ameriku u 2. svjetski rat.

            I sad se ponovo vraćamo na Bulajića: da je radio u Americi, pogotovu današnjoj (s ovoliko novaca i tehničkih mogućnosti) napravio bi veliku karijeru i pobrao gomilu Oscara. I ovako vremešna "Bitka na Neretvi" (nažalost, loša kopija) je superiorna u odnosu na "Pearl Harbor". Najprije, Bulajić se nije gnjavio i zanosio dramaturgijom i nekavim suvišnim likovima. Imao je povijesni događaj, činjenice, aktere i političke direktive – sve korektno posložio (mada i tu ima viškova, ali u odnosu na "Pearl Harbor" ovo je televizija u boji), umotao u celofan međunarodne produkcije i poznate glumačke ekipe te požnjeo uspjeh. Na stranu brojka gledatelja u Jugi – uostalom, nije bilo osnovne škole (uključujući i moju) koja nije imala organizirano gledanje. I na tom polju je zakazao "Pearl Harbor": Bruckheimer je računao na puno veće novce, a jedva jedvice prošao je brojku od 200 milijuna US$ u Americi, i to tako da je kopije mjesecima cijedio po kinima. Ako se sve promatra i sportskim očima, i redateljska i politička taktika je na strani "Bitke na Neretvi": imali su bolje i pametnije igrače, a uz onakvog trenera rezultat nije mogao izostati.