| Još nema komentara na ovu kolumnu |
| Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare |
|
|
 |
PAUČINA: THE LIFE AND TIMES OF JUDGE ROY BEAN
(09.03.2004.) |
|
"This may not have been the way it was, but it's the way it should have been."
Dobro došli u "Paučinu", redovnu tjednu kolumnu u kojoj će moja malenkost samo za vaše oči uklanjati velove zaborava sa nekih davnih, po meni osobno vrlo vrijednih, u našim videotekama najčešće nedostupnih filmskih naslova. No da ne duljimo, predlažem da naše putovanje u prošlost pokretnih sličica započnemo jednim posve neobičnim westernom... |
|
| | | |
"This may not have been the way it was, but it's the way it should have been."
Niti jedan film koji portretira neku povjesnu ličnost nije ikada ni prije ni poslije započeo ovakvim uvodom. Već samim time jasno je da vas očekuje poseban doživljaj, i nema šanse da ostanete razočarani. Dakako riječ je o brilijantnom crnohumornom westernu Johna Hustona, THE LIFE AND TIMES OF JUDGE ROY BEAN, po scenariju još jedne legende, Johna Miliusa. Očito je da su i režiser i scenarist jako uživali radeći ovaj film i da je potpuno odgovarao njihovu vlastitu buntovnu duhu i sklonostima. Fenomenalan casting predvodi Paul Newman koji je kao stvoren za naslovnu ulogu samozvanog suca i djelitelja pravde zapadno od Pecosa.
Za sjedište svog suda odabire trošni saloon u okrugu Vinegaroon (opaka otrovna škorpija) i daje mu ime Jersey Lillie, po čuvenoj engleskoj glumici Lillie Langtry koju je sudac obožavao ali koju za života nije uspio sresti. U toj maloj ali veoma efektnoj ulozi Lillie Langtry pojavljuje se Ava Gardner, koja naposlijetku, posjećuje taj muzej posvećen njoj osobno i dobiva oproštajno pismo i sučev revolver na dar. U filmu koji se sastoji ustvari od čitavog niza manjih vinjeta koje izvrsno funkcioniraju kao cjelina, pojavljuje čitava plejada poznatih glumaca počev od Anthony Perkinsa, u ulozi svečenika LaSallea, do Stacey Keacha u iako maloj a ipak fenomenalnoj ulozi Bad Boba, albino revolveraša koji želi ubiti Beana. U tih par minuta Keach je uspio portretirati jednog od najupečatljivijih negativaca u westernu ikada. I sam Huston se pojavljuje u filmu u ulozi ostarjela Grizzly Addamsa koji čezne da ode u toplije krajeve gdje će ispustiti dušu, a usput se rješava i svog medvjeda kojeg na prevaru ostavlja Beanu na brigu. Legenda kaže da je medvjed uistinu bio Beanov ljubimac i da ga je držao u saloonu. No izgleda da sam Hanging judge, iliti sudac za vješanje nije stvarno nikoga objesio...dvojica trojica kandidata za vješanje su pušteni da pobjegnu prije izvršenja presude. Čini se da naziv Hanging Judge koji se često pripisuje Beanu ipak pripadao stanovitom sucu Isaac Parkeru iz Fort Smitha, Arkansas koji je osudio 172 osobe na smrt vješanjem a od toga je 88 kazni izvršio osobno. Bean, u Newmanovoj izvedbi je simpatični probisvjet i otkačenjak, jedan od mnogih iz galerije osobenjaka koji su na svoj način pisali povjest onoga što se zvalo divljim zapadom, a takav vjerojatno odgovara u potpunosti i stvarnoj osobi.
A ispod fasade grubom vanjštine, učinjene takvom i zbog teška i opasna života kojim je živio krilo se srce romantika, kojemu su smisao u životu dale dvije velike ljubavi: jedna prema spomenutoj Lillie Lengtry, ali to je bilo obožavanje, odnos mala smrtnika prema velikoj božici, i prava duboko skrivena ljubav prema Marie-Eleni, meksikanki (prvi nastup Victorie Principal). Ta ljubav će prvi puta javno provaliti iz njega kada pokuša objesiti
pijana doktora koji je skrivio smrt Marie pri porodu, a onda opet tipično Beanovski poštediti će ga riječima «Vješanje je odmetnicima put u slavu, a to je predobro za takve kao što si ti.»Sam kraj filma u silovitom obračunu, koji počinje još jednom nezaboravnom scenom kada Bean izlazi iz svog nekadašnjeg saloona pred bijesnu gomilu i na upit iz gomile «Tko si ti?» odgovori, «Pravda, vi kučkini sinovi.» ipak više odražava stavove režisera i scenarista) i njihov bunt prema tadašnjem stanju kao i neskrivena simpatija i žal za minulim vremenima kada je slobodarski duh bio svetinja iznad svega negoli stvarne činjenice. Huston je o filmu rekao slijedeće:
«Izgleda da odražava stari američki duh, koji je bio sposoban učiniti tako mnogo nevjerojatnih djela. Želio sam u filmu sačuvati tu njegovu širinu, velikodušnost i bezbrižnost. To je bila alegorija. A i privlačila me osveta prošlosti. Moj bi djed bio sasvim sposoban vratiti se i razoriti mjesto na način kako je to učinio sudac. Sviđa mi se odvažnost ovog filma.»
Što se Miliusa tiče bilo je i malo negodovanja s njegove strane što je Huston oštrinu njegova scenarija okrenuo na satiru, ali to nezadovoljstvo vjerojatno proizlazi više iz toga što je on svoj scanario želio sam i režirati no to nije uspio. Njegov redateljski debi uslijedio je godinu dana kasnije, sa Dillingerom – isto jako dobrim filmom i gdje će variranjem sličnih motiva pokazati kakvo je bilo njegovo viđenje Hustonova filma.
Osim dobra scearija, režije i glume, veoma važan detalj, koji ovaj film čini izuzetnim jeste izvrsna muzika Mauricea Jarrea, meni osobno jedan od najljepših filmskih soundtrackova ikada. Zaradio je i nominaciju za najbolju originalnu pjesmu «Marmelade, Molasses & Honey» u izvedbi Andy Williamsa ali će pozlačeni kipić ipak otići skladbi «The Morning After» iz «The Poseidon Adventure». Maurice Jarre, čovjek koji iza sebe ima preko osamdeset filmova za koje je radio skladbe (2 oscara, Lawrence of Arabia, Dr. Zhivago i još pet nominacija) i koji za razliku od još jednog velikana filmske muzike sa još bogatijim opusom, Ennia Moricconea, nema običaj ponavljati motive svojih skladbi u drugim filmovima, je ovdje po mom osobnom mišljenju napravio izuzetan posao. Glavna tema, lagano elegična izvanredno otvara film, a njena varijacija prilikom finalnog obračuna je nezaboravna. Jarre će surađivati sa Hustonom na još dva filma – "The Mackintosh Man", i "The Man Who would be the King", i mada Jarre osobno smatra upravo ovaj potonji naslov za svoju najbolju suradnju sa Hustonom (kao i za najbolji Hustonov film uostalom) ne mogu se oteti dojmu kako je vrhunac ipak dosegnut upravo ovdje.
Sukob između neukrotiva i neprilagođena zapadnjaka koji je sam iz ničega stvorio taj grad i spletkaroša i podlaca koji zagovaraju «blagodati» progresa (izvrsni Roddy McDowell kao advokat Frank Gass) je bio neizbježan i uništavajuči više manje za skoro sve učesnike, zato što je ti obio ujedno i sukob dva različita vremena, i dva različita pogleda na svijet. Jednoga na zalasku, ali koji se još pokušavao održati i jednog nastupajućeg, novog, no da li neizbježno i boljega? Redatelj i scenarista su dali svoj sud i više nego eksplicitno po tome pitanju a na gledateljima ostaje da sami izaberu između dva ponuđena.
I zato uopće nema veze što je stvarni Bean umro u krevetu jednog jutra nakon neke pijanke. Jer kao što je rečeno na početku, ako i nije bilo tako TAKO JE TREBALO BITI! |
|
| | | |
|
|
|
