Projekt sa Modesty Blaise bio je prvi multimedijalni projekt uopće, pojavila se na sva tri tada postojeća medija: na stripu, filmu i u knjigama. Kako je strip od samog početka doživio ogroman uspjeh, a upravo su u to doba velikim ekranom, žarili i palili filmovi o jednom drugom tajnom agentu, Jamesu Bondu, došlo se na sasvim logičnu ideju da se napravi film o Modesty Blaise. Kontaktiran je Autor Peter O' Donnell, koji je s iznimnim zadovoljstvom prihvatio suradnju, za režisera je odabran Joseph Losey, a međunarodnu glumačku ekipu predvodili su Monica Vitty kao Modesty, Terence Stamp, kao Willie Garvin, u ulozi Gabrijela bio je Dirk Bogarde i Harry Andrews kao Sir Gerald Tarrant. Više manje svi preduvjeti za uspješan film su bili tu, poznati režiser, odličan predložak, više nego dobra glumačka ekipa.

Sve veličanstvene stvari dolaze u trostrukim pakovanjima. Slažete li se? Ne? A što ako spomenutu izreku ograničimo samo na područje filma?
Neki od najvelebnijih i najimpresivnijih komadića kinematografije dolaze upravo u takvim, trostrukim aranžamanima. U serijalu od (kako temi i spada) tri nastavka osvrćemo se malo na fenomen trilogija na filmu. Za početak predlažem kraću lamentaciju o definiciji samog pojma, čisto da razjasnimo o čemu uopće pričamo.

«Onaj tko pod kletvom Punskom stenje,
I koprca se u uzima kese,
Da bi zdravlje dosegnuo, još gore mora proći oboljenje.

Mušice plave iz ustiju će mu se leći,
Preko očiju gmizat će mu crvi,
Dan njegove smrti neopazice će proći.

Godina deset, dana pedeset i još tri,
Kla – Kla – Kla dar će dobiti,
Koji će, za razliku od njega, željeti mahom svi.

U društvu prijetvornu,
Mucati će, saplitati se on i trzati,
Usnice mu uvijek izbacivati će slinu.

Ali kad naposlijetku zanijemi i ne bude ga ovdje više,
19 stotina godina ili više,
Kla – Kla – Klaudije jasno zboriti će.»

Veliki bijeli otac u Washingtonu rekao im je: «Biti će to indijanska zemlja, zauvijek sve dok trava raste, vjetar puše, a nebo je plavo». Riječ je o području oko rijeke Washita, gdje se okupilo pleme (južnih) Čejena, da bi podigli svoje šatore i živjeli u miru i načinom kako su to oduvijek činili. No njihov poglavica Stara Koža (Chief Dan George) mudar i iskusan plemenski starješina predosjetio je da stvari neće ostati tako idilične kako su se sada činile. U san mu je došla strašna vizija, u kojoj ugiba cijelo stado njihovih ponija . Vremešni starčić znao je da mu je Veliki Duh poslao poruku oja ništa dobroga ne naviješta. I zaista,ima dana kada niti trava raste, niti vjetar puše, a i nebo nije više plavo, u tom je danu  došao Dugokosi (Richard Mulligan), kako su indijanci zvali generala Custera, i sa svojim je junacima u plavim dolamicama neustrašivo nasrnuo na indijanski logor, zbrisavši ga sa lica zemlje i pobivši sve starce, žene i djecu, jer ratnika ionako nije bilo u logoru. A svo to vrijeme brdima su odjekivala zvucima Custerove omiljene melodije: «Garry Owen», koja je bila i službena koračnica njegova slavnog 7. konjičkog puka. Naravno nisu poštedjeli ni ponije,  ustrijelivši sve do zadnjeg grla, i tek onda su plave bluze otišle i  razbojište ostavili pustim.

'A fighter's life is short at best, no time to waste, no time to rest; the spot-light shifts, the clock ticks fast, all youth becomes old age at last.'"

«Paradise City» («Rajski Grad», prilično je obećavajuće ime za jedno mjesto, ime koje bi moglo ispunjavati nadom sve svoje stanovnike. No stvarnost je obično potpuno drukčija i surovija. Tako je i u ovom slučaju: To je maleno siromašno mjestašce u kojemu su većina stanovnika ljudi na kraju puta, bez obzira na dob, promašenih života, vječiti «luzeri» kojima je jedino još preostala nada, da su svemu unatoč samo na korak od ispunjenja svojih snova i da sreća čeka baš na njih i to odmah iza ugla.

Na usamljenu ranču u Teksasu, dvije žene borave same. Svi njihovi muškarci su otišli u Wichitu kako bi dogovorili prodaju stada, a na ženama je ostalo da se brinu o kući. Jedna je starija, prava žena pionira na kojoj se vidi da joj život nije bio med i mlijeko, ali njeno odlučno držanje kazuje da je od svega što je prošla u životu samo još više očvrsnula. To je gospođa Zachary (Lillian Gish), udovica i uz najstarijeg sina Bena (Burt Lancaster) glava cijele obitelji. Mlađa djevojka, u cvijetu mladosti, razigrana i svojeglava, posebice kad nema brata u blizini da je prekori, njezina je posvojena kći Rachel (Audrey Hepburn). Njezinu obitelj, podrijetlom iz Bostona, napali su i pobili indijanci Kiowe, a ona je slučajno preživjela jer je Zachary slučajno naišao i u ostacima uništenih putničkih kola našao još živuću bebu umotanu u dekicu koju će  prihvatiti kao svoju.

U selu Zarožani, postoji vodenica u kojoj se dešavaju čudne stvari. Tko god bi u njoj  prenoćio, ujutro bi s krvavom ozljedom na vratu osvanuo mrtav. Cijelo selo je postalo talac tim događajima, jer se seljani usuđuju mljeti brašno samo po danu, a kako je na vodenici samo jedno mlinsko kolo, do sumraka se ne uspijeva samljeti dovoljno brašna. Pritisnuti oskudicom svježega kruha, seljani su se dali u potragu za dobrovoljcem koji bi bio voljan noćiti u vodenici i možda otkriti problem. Igrom slučaja dobrovoljac će se i naći, jer zbog siromaštva, a i zbog toga što mu bogati suseljanin Živan (Slobodan Perović) nije dao ruku ljubljene Radojke (Mirjana Nikolić), Strahinja (Petar Božović) je odlučio napustiti selo i otići u pokušaju da stekne neki imetak. Mještani Zarožana, uključivši i njihova popa, brzo su iskoristili priliku da Strahinji «uvale» mjesto vodeničara, što uz nagovaranje, što uz pomoć rakije, no  presudno je bilo obećanje da će mu pomoći isprositi ljubav njegova života. I zaista, te večeri Strahinja ostaje u vodenici ni ne znajući da nitko više ne očekuje da će ga ponovno vidjeti živa.