«...Ali on sanja otvorenih očiju, a oni koji sanjaju otvorenih očiju najopasniji su jer ne znaju gdje prestaje san.» Te je riječi upotrijebio čarobnjak Merlin nakon njihovog prvog  susreta u «Snu Zimskog Jutra», no za naš susret mi ćemo se vratiti  još par godina ranije, točnije na Dan Svih Svetih (znakovit dan za upoznavanje tako neobične osobe) 1. studeni 1913. godine, a lokacija nam je otok Escondida, u srcu Solomonskog otočja, otočja tako strašnog i negostoljubivog da je i sam Jack London jednom napisao: «Da sam tiranin, najstrašnija kazna za nekoga bila bi mi poslati ga na Solomone.»

Projekt sa Modesty Blaise bio je prvi multimedijalni projekt uopće, pojavila se na sva tri tada postojeća medija: na stripu, filmu i u knjigama. Kako je strip od samog početka doživio ogroman uspjeh, a upravo su u to doba velikim ekranom, žarili i palili filmovi o jednom drugom tajnom agentu, Jamesu Bondu, došlo se na sasvim logičnu ideju da se napravi film o Modesty Blaise. Kontaktiran je Autor Peter O' Donnell, koji je s iznimnim zadovoljstvom prihvatio suradnju, za režisera je odabran Joseph Losey, a međunarodnu glumačku ekipu predvodili su Monica Vitty kao Modesty, Terence Stamp, kao Willie Garvin, u ulozi Gabrijela bio je Dirk Bogarde i Harry Andrews kao Sir Gerald Tarrant. Više manje svi preduvjeti za uspješan film su bili tu, poznati režiser, odličan predložak, više nego dobra glumačka ekipa.

Sve veličanstvene stvari dolaze u trostrukim pakovanjima. Slažete li se? Ne? A što ako spomenutu izreku ograničimo samo na područje filma?
Neki od najvelebnijih i najimpresivnijih komadića kinematografije dolaze upravo u takvim, trostrukim aranžamanima. U serijalu od (kako temi i spada) tri nastavka osvrćemo se malo na fenomen trilogija na filmu. Za početak predlažem kraću lamentaciju o definiciji samog pojma, čisto da razjasnimo o čemu uopće pričamo.

«Onaj tko pod kletvom Punskom stenje,
I koprca se u uzima kese,
Da bi zdravlje dosegnuo, još gore mora proći oboljenje.

Mušice plave iz ustiju će mu se leći,
Preko očiju gmizat će mu crvi,
Dan njegove smrti neopazice će proći.

Godina deset, dana pedeset i još tri,
Kla – Kla – Kla dar će dobiti,
Koji će, za razliku od njega, željeti mahom svi.

U društvu prijetvornu,
Mucati će, saplitati se on i trzati,
Usnice mu uvijek izbacivati će slinu.

Ali kad naposlijetku zanijemi i ne bude ga ovdje više,
19 stotina godina ili više,
Kla – Kla – Klaudije jasno zboriti će.»

Veliki bijeli otac u Washingtonu rekao im je: «Biti će to indijanska zemlja, zauvijek sve dok trava raste, vjetar puše, a nebo je plavo». Riječ je o području oko rijeke Washita, gdje se okupilo pleme (južnih) Čejena, da bi podigli svoje šatore i živjeli u miru i načinom kako su to oduvijek činili. No njihov poglavica Stara Koža (Chief Dan George) mudar i iskusan plemenski starješina predosjetio je da stvari neće ostati tako idilične kako su se sada činile. U san mu je došla strašna vizija, u kojoj ugiba cijelo stado njihovih ponija . Vremešni starčić znao je da mu je Veliki Duh poslao poruku oja ništa dobroga ne naviješta. I zaista,ima dana kada niti trava raste, niti vjetar puše, a i nebo nije više plavo, u tom je danu  došao Dugokosi (Richard Mulligan), kako su indijanci zvali generala Custera, i sa svojim je junacima u plavim dolamicama neustrašivo nasrnuo na indijanski logor, zbrisavši ga sa lica zemlje i pobivši sve starce, žene i djecu, jer ratnika ionako nije bilo u logoru. A svo to vrijeme brdima su odjekivala zvucima Custerove omiljene melodije: «Garry Owen», koja je bila i službena koračnica njegova slavnog 7. konjičkog puka. Naravno nisu poštedjeli ni ponije,  ustrijelivši sve do zadnjeg grla, i tek onda su plave bluze otišle i  razbojište ostavili pustim.