Pat Garrett & Billy the Kid, priča je o zadnjim danima jedne legende, jer Henry McCarty, poznatiji kao Billy The Kid, bez obzira na stvarne povijesne činjenice koje nam govore o okrutnu zlikovcu, odavno je zakoračio u legendu. Ali ovo nam je priča i o zadnjim danima zapada, onoga kakav je nekad bio, a u krajnjoj instanci i o zadnjim danima klasičnog western filma. Jer ovaj Pekinpachov film (njegov zadnji western mada možemo doduše raspravljati koliko western motiva u sebi kriju «Bring me the Head of Alfredo Garcia» («Donesite mi glavu Alfreda Garsije») ili «Convoy») predstavlja stvarni epitaf, istovremeno i tužan i zadivljujući, i starom zapadu i klasičnome western filmu, razbijajući mnoge njegove mitove, no neskrivajući žal za onim što nepovratno odlazi u prošlost.

Kada sam sredinom osamdesetih godina, kao srednjoškolac bez ikakvih stalnih prihoda, uspio „iskemijati“ kupovinu dvotomne filmske enciklopedije, bio je to za mene veliki korak naprijed s obzirom na ono „mračno“doba bez Interneta, bez IMDb-a, bez Googlea, bez Cinemanie..., jer napokon sam imao ono željeno jedno mjesto na kome se može naći golema količina relevantnih podataka vezanih uz film i oko njega. Opravdanost cjelokupne investicije samo je jedan jedini put dovedena u pitanje – i to upravo u trenutku dok sam morao te dvije ogromne knjižurine uz sav ostale školski pribor vući doma putem dugačkim gotovo 1 km, a vrelo sunce rane jeseni toga dana je, naravno, (a kako bi to bilo drugačije?), moralo nemilosrdno upeći. No sav znoj i trud pretvorili su se u iznimno zadovoljstvo čim sam po prvi puta otvorio svoju novu akviziciju, nimalo čudno za sve one koji me znaju, prvi odjeljak kojemu sam poklonio pažnju bio je pod slovom A: Aldrich, Robert.

Ima nekih filmova koje vidite vjerojatno samo jedanput u životu ali vam se iz raznoraznih razloga usjeku u sjećanje i ne možete ih, niti to želite, zaboraviti. A onda se desi baš s tim filmom da vam postane nedostupan. Repriza je nepostojeća kategorija, VHS-u traga ni od korova, o DVD-u nećemo trošiti riječi jer baš za taj određeni naslov niti jedan izdavač nema ni najmanju primisao da bi ga, eto, možda vrijedilo izdati kao da je u najmanju ruku riječ o nečemu gorem od najgoreg filma Ed Wooda. Čemu tako dug uvod? Pa eto upravo se to meni dogodilo s BBC-evim filmom Count Dracula nastalim 1977 godine.

Još kao sasvim mali, ali već tada nadobudni klinac koji si je utvarao da je nešto što bi se moglo nazvati filmofilom (što god to značilo), a puno, puno prije nego li sam uopće odgledao ijedan njegov film, znao sam da je Humphrey Bogart... faca. E sad,  odrastanje u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća pored svih nedostataka, (kakvi DVD-i, kakvi DivX-i, to je bio daleki SF, a video će se početi javljati tek u drugoj polovici osamdesetih) imalo je jednu po meni presudnu prednost; na televiziji su tada znali kako se rade pravi filmski ciklusi. Kao jedini dostupan izvor stari(ji)h filmskih klasika TV je svoju zadaću upoznavanja mlađih naraštaja sa vrijednom filmskom baštinom obavila, sada to moram priznati, uistinu izvanredno. Pogotovo nakon što smo se osvjedočili kako to radi današnja HTV skrivajući i ono malo što prikaže, kasnonoćnim terminima ili matinejama koje ne mogu pratiti ni srednjoškolci.

Brigadir Blore (Harry Andrews,  u rijetko kada tako antipatičnoj ulozi) nezadovoljan je učinkom pukovnika Mastersa (Nigel Green) i njegovom jedinicom za djelovanje u neprijateljskoj pozadini. U šest misija nisu postigli ama baš ništa, a broj žrtava neprekidno raste.

Prema anketi hrvatskih filmskih kritičara, film "Koncert" redatelja Branka Belana, proglašen je najboljim hrvatskim filmom svih vremena, a opravdavši svoj izbor, netko je tom prilikom rekao rečenicu koja najbolje opisuje veličinu i zimzelenost ovog filmskog remek djela:
"Belanov "Koncert", koliko god je bio bez predhodnice, toliko je i bez nasljednika u hrvatskom filmu".

Kako napraviti savršeni svijet u samo 6 dana?  Zapravo nikako! Jer ako je vjerovati starodrevnim zapisima, nedostaje makar još jedan dan da bi se tako obiman posao uspješno priveo svršetku. Zar onda može biti iznenađujuće da čak ni Vrhovno Biće (Ralph Richardson) nije uspjelo u tome? Svijet je tu, naizgled izgleda savršeno, no Vrhovno je biće svjesno pogrešaka koje su preostale i koje zahtijevaju da se kad tad isprave. Zato će i stvoriti mapu sa prikazom svih vremenskih rupa koje vode do lokacija gdje su prepravke nužne i upoznati s njenim postojanjem grupu svojih pomoćnika – patuljaka, čiji je neslužbeni vođa bio Randall (David Rappaport), da im bude od pomoći prilikom dovođenja svega u red.

Bloody Sam, kako ružan nadimak za jednoga od najvećih američkih sineasta. A prišiven mu je još davne 1969. godine, odmah nakon što je  prikazan njegov novi film, film po kome će i najbolje ostati zapamćen, unatoč čitavom nizu izvrsnih filmova u njegovu opusu.  Alkohol, kao i njegov stil života, dovesti će do toga da se na stranicama The New York Timesa od 29.12.1984. pojaviti kratka osmrtnica sa tužnom viješću da je noć prije preminuo i to od posljedica srčanog udara, režiser čuvenog filma «The Wild Bunch» («Divlja horda»).  Pa naravno tko bi drugi i mogao nositi takav nadimak, ako ne Sam Peckinpah. Napustio nas je prije toćno dva desetljeća, a ovaj tekst neka posluži kao prisjećanje i mala posveta na jedinu osobu kojoj bi tako rado poručio «Play it Again, Sam...»

Nakon duže pauze, uzrokovane sve odreda koliko neželjenim toliko i opravdavajućim uzrocima i vanjskim faktorima na koje nisam imao utjecaja nastavljam našu malu storiju o trilogijama. Drugi nastavak sage govori o tipologoiji odnosno podjeli trilogija na vrste i podvrste...